Postajem sve bolja i mirnija u tom iscrpljujućem čekanju neiscrpnih minuta, sati i dana u kojima mi je za broj veći krevet, trpezarijski sto i trosjed.
Čekam te, dok po Evropama putuješ i gradiš svoj život dignut iz pepela. Da, po Evropama. Znam ja da samo jedna Evropa postoji, ali toliko mi te uzima da mi se čini kao da ih ima bar dvije, tri.
Čekam te i između dva čekanja slažem po obodima srca žile naše ljubavi koje će mi kucati dok te nema. Čekam te dok po internetu tražim linkove i gledam i tvoje i tuđe utakmice ne bih li te vidjela na terenu ili u publici. Ponekad pomislim da sam luda, ali zar nije sve oko nas i u vezi s nama takvo – pomalo ludo i neobično do neuklapanja u današnjicu?
Čekam… i sjećam se. Kako si me gledao na onom treningu u maloj dvorani škole u Budžaku. Kako sam potrošila memoriju diktafona na tebe. Da smo prvu kafu popili u tržnom centru. Trebalo je tada već da znam da će nam sve biti van standarda.
Jednom si mi rekao da jedva čekaš da ostarimo. Da li je to i najljepša moguća izjava ljubavi? Da li je svrha i cilj svega ostariti zajedno i biti sretan zbog svih tih godina u kojima smo se mogli raspasti, a nismo. Zbog svih godina u kojima smo se raspadali svako za sebe i krpili jedno drugo da bismo opstali kao cjelina. Znaš, i ja sam počela da jedva čekam da ostarimo.
Čekam te već dugo, godinama prije nego što si došao. Čekala sam te u svim bolničkim hodnicima mog života, predugim i pretamnim, da mi iz nekog svog hodnika mahneš i da odmorim dušu na tvojim ramenima. Čekala sam te predugo, u svim sobama označenim brojem, na svim škriputavim krevetima, dok ti u nekim drugim sobama nisi ni znao da čekaš mene. Da podmetneš ramena pod moju umornu dušu. Da mi kažeš kako jedva čekaš da ostarimo zajedno.
Čekam te, da sagradimo život, kuću, da imamo psa i mačku, posadimo paprike i posijemo luk na deset kvadrata ograđene bašte. Kupimo najveći bazen na akciji u nekom tržnom centru i osjećamo se kao britanski kraljevići. Da ti kažem da me nerviraš jer ne razumiješ da slavski tanjiri svi moraju biti čisto bijeli i da mrzim prokleti arkopal jer ga imaju svi i jer se osipa sa donje strane. Da se hvalim po naselju da mi je muž kupio mašinu za pranje suđa. Da ti složim alat po veličini, vrsti i boji, a da to nema nikakvog reda i logike i da mi zabraniš da ga diram.
Čekam da postanemo mater i ćaća. Mama i tata. Majka i tajko. I da ti natrljavam na nos svake sekunde što sam toliko i toliko sati rađala dijete a ono liči na tebe. A ustvari molim Boga već sad da nam djeca liče na tebe, jer ko će istrpiti tinejdžera mog karaktera. Da stvorimo i vaspitamo bar jedno biće na planeti koje će živjeti slobodno, neopterećeno predrasudama i različitim moranjima. Da onima poslije nas ostavimo dobar primjer, nešto malo naslijeđa i pune kofere životnih lekcija, koje će sve govoriti isto – sve je moguće, samo se usudi sanjati.
Čekam i tebe i tu našu starost. Da ne znamo gdje su nam naočari, cipele i zubne proteze. Da slažemo fotografije po zidovima i policama i pišemo datume na poleđinama. Da čistimo prašinu sa figurica koje smo kupili od onog posljednjeg eura koji nam ostane posljednji dan putovanja na koje uvijek krenemo sa manjkom novca.
Da se posvađamo oko toga koja medalja je sa kog takmičenja, a onda je ti okreneš i pročitaš, jer ja sam previše ljuta da se toga sjetim. Da jednog dana imamo više uspomena nego godina života pred sobom. Da kada nam se mladost odseli iz smrežuranih prstiju ostanemo sa prijateljstva i razumijevanja dovoljno da se volimo a ne trpimo do kraja života. Da imamo fotografiju sa Ohrida, iz Opatije, Višegrada, Palića, Prolom banje… i svih onih mjesta na kojima se penzioneri slikaju čučeći pored cvijeća u centralnom parku.
Da uz neku jutarnju kafu, tamo u nekoj šezdeset i kojoj kažemo: “Vidi, ostarili smo.”
