Prije nekog vremena našla sam se s prijateljem na kavi, tako, da popričamo. Da me “išamara” kao i svaki put i da mi neke stvari koje su do tada bile apstraktne, postanu konkretne i konačno sjednu na svoje mjesto. Volim takve ljude, koji nemaju dlake na jeziku, koji imaju hrpetinu životnog (i praktičnog i teoretskog) znanja i znaju to lijepo servirati, a ja samo pokupim i probam koristiti dalje u životu. Kažem “probam” jer ne znači da svaki put i uspijem.
Na tom zadnjem susretu, dobila sam i više no što sam tražila. Naime, doveo je svog niti dvije godine starog sina da se malo podružimo i da ja malo guštam skupljati autiće po podu, brisati nos i loviti slamčicu od soka po stolu među našim mobitelima, čašama, naočalama i svemu što odrasli ljudi htjeli-ne htjeli iskrcaju na stol čim dođu u kafić. Malac je zvjerao okolo, skrivao se iza naših naslona, gurao autiće po betonu, popio dva soka dok smo mi secirali već ne znam koju odraslu temu.
Nakon nekih sat vremena, ni od kuda, dječačić star niti dvije godine, strpao je svojih sedam autića u papirnatu vrećicu u kojima ih je donio, stao pored našeg stola i on ide. Ja sam ostala ugodno iznenađena. On je odlučio da je njemu sat vremena bilo dovoljno i sad on ide dalje svojim poslom.
Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je da kako mala djeca znaju bolje od nas odraslih što je za njih dobro i što im treba. Od prvog trena bebe plaču jer im treba pažnja, hrana ili promijeniti pelenu. Kreću od jednostavnih stvari do, s godinama, kompliciranjih, ali znaju. U svakom trenutku znaju prepoznati svoje potrebe i želje.
Pokupio se, otac ga je odveo doma i kasnije se vratio na nastavak kave. Meni je i dalje u glavi stajalo kako je njemu bilo dosta i kako on sad ide raditi nešto drugo. I kako nema još niti dvije godine. A ja imam skoro 30 pa svaku ozbiljniju odluku važem 756, a onu manje ozbiljnu barem stotinjak puta.
Shvatila sam da se forsiramo. Konstantno se forsiramo raditi ili biti nešto što nije u našoj prirodi. Forsiramo se izgledati kako inače ne bismo izgledali, forsiramo ići na mjesta na koja nas ne vodi srce nego neka potreba za ispunjenjem nečega što je nametnuto izvana. Forsiramo se završiti škole i fakultete iako bismo radije radili nešto što nas ispunjava, ali diplomom se, uvriježeno je mišljenje u društvu, lakše plaćaju računi.
Ako želiš biti cvjećar(ka) reći će ti da to nije unosno, da je bolje da završiš tu Ekonomiju koju maltretiraš (i ona tebe) već gotovo desetljeće. Ako ne želiš paziti na kalorije, optužuju te da si lijen(a), da ne možeš tako izgledati, da su konfekcijski brojevi okrutni… I onda se opet forsiraš na nešto što te zbilja ne veseli.
Forsiramo se biti sretni 24 sata dnevno, barem na društvenim mrežama. Forsiramo se koristiti sve što nam moderna tehnologija pruža iako bismo radije pisali olovkom, kredom, a knjige koje bismo čitali najbolje mirišu kad su starije od nas samih. Ili potpuno nove, i taj miris je opojan.
Moraš gledati novu seriju, neki novi film koji su svi nahvalili, jer moraš biti u tijeku zbivanja. Koliko puta ti se dogodilo da nešto gledaš, a da uopće ne uživaš u tome ali pogledaš sezonu do kraja samo kako bi mogao “mrziti” ili “voljeti” kao i svi ostali? Ista stvar je i s glazbom, modom ili bilo kojim drugim trendovima.
Koga briga je li nešto popularno ili nije, odaberi za sebe ono od čega ti srce poskakuje brže. Radi posao koji ti nije tlaka i na kraju dana ne razbijaš glavu da sutra opet moraš doći na posao koji mrziš. Ljubi onog/onu kojeg ti je srce odabralo, a ne tvoji prijatelji i okolina. Budi sam/a ako to sada želiš. Imaj kućnog ljubimca kojeg ti želiš i možeš imati. Putuj gdje želiš, makar svaki put na isto mjesto, ali neka te srce vodi tamo.
Ako sa dvije godine znamo što želimo, onda to možemo opet znati. Zaboravi strahove, loša iskustva, tuđe savjete jer to nisi ti. Znaš što ti treba i što želiš, samo se trebaš osloboditi i vratiti na, tzv. tvorničke postavke.
Ne idi na kave koje te ne ispunjavaju, ne troši svoje vrijeme na ljude i stvari koje te umaraju, ne gledaj serije i filmove samo jer se to mora.
Možda ne moraš nikad više u kino nego ćeš samo ići u kazalište. Možda će svi reći da si zbog toga čudan/na. Ali nisi. Ti samo znaš što je za tebe.
Do idućeg puta, poljubac!
A.
