Izraz “ševa bez šlica” vjerojatno je ono što najduže ostaje u pamćenju svake osobe koja pročita ovu knjigu. No, “Strah od letenja” puno je više od priče o neobaveznom seksu.
Kada sam odlučila da ću pisati o ovoj knjizi, temu sam jasno vidjela. Pisat ću o ženskoj požudi, pomislila sam tada. No, davno sam pročitala knjigu i zaboravila sam što njezini likovi mogu učiniti osobi poput mene. Mislim da je ovo ljeto najbolje moguće vrijeme za ponovno čitanje ovog klasika. Ne znam je li uopće potrebno govoriti da se knjiga prodala u više od 20 milijuna primjeraka, da je njezin uspjeh predvidio Henry Miller, veličao je te izjavio kako će zbog nje žene dignuti svoj glas i konačno otvoreno govoriti o seksu.
Knjiga napisana sedamdesetih godina prošlog stoljeća zahvatila je doba drugog vala feminizma i čovjek bi pomislio da su Ericu Jong feministice obožavale, no ona je izjavila kako je u to vrijeme dobijala okrutne komentare i od muškaraca i od žena. Muškarci su joj zamjerali zbog toga što je prosta i što “pokušava pišati stojeći”, a pripadnice feminističkog pokreta govorile su da Isadora (protagonistica romana) nije feministica jer voli potpetice, šminku i muškarce.
I voljela je. Voljela je muškarce, seks, užitak i voljela se gubiti u naručju muškaraca koje ne poznaje. Maštala je o tome. Maštala je o “ševi bez šlica”, a to je značilo maštati o neobaveznom seksu s potpunim strancem, prolaznikom.
Zamišljala je kako putuje vlakom. Ljeto je. U kupeu je užasno vruće i svi se guraju. Vlak staje u nekom malenom talijanskom selu, a u kupe ulazi predivan mladić – njezina “ševa bez šlica”. Isadora je, kao i svaki pisac, voljela maštati o stvarima i muškarcima koje nije imala, a koje je svim žarom htjela. Njezin bivši muž obolio je od shizofrenije, a ona se vrlo brzo udala za psihoterapeuta Bennetta jer je mislila da je on može izliječiti. S njim odlazi na poslovno putovanje u Beč i to nam putovanje donosi šetnju kroz Isadorine strahove, borbe s onim stvarima koje su je najviše boljele, misli koje se ne usudi izgovoriti glasno i to putovanje donosi požudu. Misao o požudi pratila me danima.
Zbog čega sam uvijek čitala o muškoj požudi? Zbog čega sam uvijek slušala muškarce kako govore o seksu? Zašto su me čudno gledali prijatelji mog bivšeg dečka kada sam pripita govorila o tome da većina muškaraca ne zna zadovoljiti ženu? Kada se uopće javljala požuda kod žena? Kada su žene uopće osjećale onu životinjsku potrebu za dodirom i užitkom prije svega?
Ne mogu govoriti u ime svih žena, ne volim ni generalizirati, ali mogu govoriti u svoje i ime svojih prijateljica. Žena je osjećala požudu i želju za drugim muškarcima u trenucima kada je njezin muškarac prestane hvatati za dupe, govoriti joj da je zgodna i ljubiti je u prolazu. To je ono s čim se Isadora morala suočiti. Njezin muškarac, Bennett, kao da je izgubio zanimanje za nju i ona mu postaje zanimljiva tek kada shvati da se za nju zanima drugi muškarac.
Isadora ga upoznaje na kongresu psihoanalitičara, Britanac Adrian postaje puno više od “ševe bez šlica” i njezino se putovanje pretvara u veliko pitanje – treba li ostati s mužem u dosadnom i “sigurnom” braku ili otići s Adrianom u avanturu u kojoj će upoznati sebe? Kroz tu veliku nedoumicu i putovanje čas u sigurnu luku, čas u nemirno more, mi upoznajemo Isadoru dok ona upoznaje sama sebe.
U jednom trenutku čitanja romana suočila sam se s istinom od koje sam bježala. Isadora si priznaje da je letjela iz veze u vezu. Priznaje si da je u isto vrijeme bila osoba koja je htjela biti slobodna i osoba koja je morala imati muškarca kraj sebe.
Bila je kontradiktorna. Mrzila je muškarca koji ju je htio posjedovati i gušiti, a u isto je vrijeme očajnički čeznula za takvim muškarcem. Kada joj Adrian govori da ona želi biti spašena i da kroz život ide tražeći nekoga tko će je učiti i dati joj odgovore na sva pitanja, ona to ne može opovrgnuti.
Dugi sam niz godina pokušavala pronaći mušku figuru koja će biti tu kad budem tonula i padala, a padala sam često. Dugi sam se niz godina ponašala kao da mi ne treba nitko, a nisam uspijevala biti bez muškarca. Imala sam osjećaj da osobe, čiji roditelji ostanu okupirani sobom duže nego što trebaju, često ne mogu živjeti bez partnera. Susretala sam se sa ženama koje nisu mogle biti same ni sat vremena. Poznajem žene koje su ostajale u lošim vezama samo da se noću ne bi budile same i uplašene. Poznavala sam osobu koja je mislila kako ništa ne može sama i te sam se osobe teškim radom riješila.
Vjerujem da je skidanje s ljudi puno gore iskustvo od skidanja s teških droga. Jedna me veza toliko osakatila da sam mislila kako više ništa ne znam sama. No, ljepota leži u prvim koracima koje napraviš sam. Ljepota je kada ti nitko ne fali dok gledaš omiljenu seriju. Ljepota je kada si dopustiš pasti, a onda se podigneš sam.
Mislila sam o propalim vezama i ljudima koji su morali izaći iz moga života, o ljudima kojima sam morala izaći iz života. Mislila sam o odnosima u kojima ljudi ostaju samo kako ne bi bili sami. Mislila sam o požudi za drugim muškarcima, o požudi koja se javlja kada ti tvoj čovjek mjesecima nije rekao da si lijepa. Mislila sam o svim stvarima koje još nisam napravila sama. Odlučila sam nazvati hostel, rezervirati si sobu i otići u avanturu, sama. Mislila sam o “ševi bez šlica”, neproživljenim avanturama, požudi koja nije dolazila zbog zanemarivanja. Mislila sam o tome kako sve mogu sama.
