Upozorenje: Ovaj esej sadrži opise seksualnog zlostavljanja.
Organizovali su žurku, dali mi lubrikant i poslali me kod mog muža-stranca. Lubrikant je trebao da ublaži bol penetracije. Penetracija bez predigre, bez pristanka. Svaki mjesec. Dok nas smrt ne rastavi.
Žurka – niskobudžetno vjenčanje 95’ u prostoru u Brooklyn-u, trebala je da uljepša odvratnu realnost udaje za stranca.
,,Mazel tov!“, govorili su.
U zatvorenoj zajednici ortodoksnih Jevreja u New York-u, moji izbori nisu pripadali meni. Nisam mogla da odlučujem kada ću se udati i za koga. Još od malih nogu, kod kuće i u religijskoj školi, pripremali su me da očekujem brak u tinejdžerskoj dobi.
Bilo mi je dozvoljeno da se sretnem nekoliko puta sa strancem prije zaruka, ali nisam smjela da budem sama s njim ili da ostvarim bilo kakav fizički kontakt. Bila sam izgubljena devetnaestogodišnjakinja koja nikad prije nije ,,pričala s muškarcem“, a sada se očekivalo od mene, u periodu od nekoliko sedmica, da kažem sudbonosno da.
,,Ne“, nikad nije bila opcija.
Tokom zaruka, koje su trajale 6 sedmica, iskusila sam mnoge druge oblike zlostavljanja koji dolaze ruku pod ruku s prisilnim brakom.
Prvo, test nevinosti. Mladoženjin rabin me je poslao kod ginekološkinje ortodoksne Jevrejke. Dobila sam instrukcije da se skinem, legnem na sto za pregled i dignem noge. Doktorica je stavila prste u moju vaginu i potvrdila da je himen netaknut.
,,Mazel tov!“, rekla je, s uzbuđenjem.
Prisustvovala sam časovima za mladu. Kurikulum je govorio o dužnosti mlade da ima nezaštićeni seks s mužem na dan vjenčanja, a onda i na mjesečnom nivou. Doživotno silovanje.
Da, silovanje boli, ali tu je lubrikant – objasnila nam je naša učiteljica.
,,Mazel tov!“
Ispostavilo se da je moj muž nasilnik i zlostavljač. Ovo sam shvatila tačno sedam dana poslije dana vjenčanja, kada je postao agresivan jer je spavao do kasno. Udario je šakom od zid, dovoljno jako da ostavi rupu na zidu.
Prve prijetnje da će me ubiti su se pojavile nekoliko dana kasnije. Uskoro će ove prijetnje postati učestalije, specifičnije i morbidnije. Imao je mnogo kreativnih ideja o tome kako bi mi uzeo život i opisivao bi mi svaku od njih u detaljima. Život u strahu.
Bila sam zarobljena.
Moj ugovoreni seks je bio pažljivo isplaniran svakog mjeseca tako da se poklapa s ovulacijom. Razlog je očigledan: Rodila sam prvo dijete 11 mjeseci nakon vjenčanja, a uskoro i drugo .
Volim svoje kćerke, ali nisam pristala da ih dobijem. Život prisilnog roditeljstva.
Ovo oduzimanje seksualnih i reproduktivnih prava nije bila jedina stvar koja me je spriječavala da napustim brak. Moj muž mi nije dozvoljavao da imam račun u banci ili kreditnu karticu, a po zakonu ortodoksnih Jevreja, sav zarađeni novac bi išao mom suprugu. Životni vijek domicilnog služenja i finansijske zavisnosti.
Takođe sam imala ograničena zakonska prava. Prema zakonu, samo muškarac može zatražiti razvod. Ja, kao žena, nisam imala zakonsko pravo da raskinem brak. Životni vijek zarobljeništva u braku.
Jedini izlaz je bio da se vratim svojoj porodici kao ,,agunah“, žena u okovima. Život ,,agunah“ je brutalan; ona je osramoćena zbog svoje nemoći, kriva zbog neuspjelog braka i izopštena.
Ali čak je i ova ruta za bijeg bila isključena za mene jer me moja porodica nije htjela prihvatiti nazad. Životni vijek izdaje.
Tako sam ostala zarobljena u dogovorenom braku. Prema zakonu ortodoksnih Jevreja, smatrana sam nečistom svaki put kada bih imala menstruaciju. Kada bih imala menstruaciju, bio mi je zabranjen svaki fizički kontakt s suprugom. Nisam smjela da spavam u istom krevetu s njim, da ga dodirnem, da se presvučem ili pjevam u njegovom prisustvu. Život u sramoti.
Kada bi krvarenje prestalo, morala sam da izbrojim sedam ,,čistih” dana bez ikakvih tragova menstrualne krvi, tokom kojih bi zabrana fizičkog kontakta i dalje bila na snazi. Morala sam nositi bijele gaćice i dva puta dnevno stavljati parče bijele krpe u vaginu. Onda bih izvadila tkaninu i pregledala je na sunčevoj svjetlosti kako bi se uvjerila da nema tragova krvi. Ako bi se na gaćicama pojavile sumnjive fleke i ja ne bih mogla da utvrdim da li je to krv, rabin bi ih pregledao i dao svoje mišljenje.
A onda bi zadržao moje gaćice. Čitav život ekstremnog patrijarhata.
Svaki mjesec, nakon sedam ,,čistih” dana, bila sam primorana da se svučem i da se uronim u mikvu, ili ritualno kupanje kišnicom, što je često vodilo do infekcija i nekontrolisanih pokreta uslijed hladnoće. Čitav život zlostavljanja.
Sve što sam željela, svaki put kad bih napustila mikvu, bilo je da se istuširam toplom vodom i da očistim tragove zlostavljanja. Ali to je bilo zabranjeno. Umjesto toga, morala sam da odem kući i imam seks sa čovjekom koji je čitav dan opisivao kako će me ubiti. Čovjekom koji mi nije dozvoljavao da zatvorim vrata kad idem u toalet, jer ,,šta to krijem tamo unutra?”
Nije bilo važno. Morala sam da legnem na krevet, raširim noge i zaboravim šta mi se desilo u mikvi i da ignorišem bol dok sam čekala da on završi. Morala sam se podsjećati da sam u stvari srećnica jer bi on svršavao vrlo brzo. Život po romanu Margaret Atwood.
Prisilni brak – u kojem jedna ili obje strane ne daju potpunu saglasnost – globalno se priznaje kao oblik modernog ropstva. Moja priča je daleko od jedinstvene: Širom sveta, 22 miliona ljudi je bilo u prinudnom braku 2021. godine
Iako Sjedinjene Američke Države priznaju da je prisilni brak zloupotreba ljudskih prava, ne postoji mnogo zakonskih odredbi ili politika koje postoje da bi preventirale ili kaznile ove zlostavljačke prakse. Toliko je malo pažnje posvećeno ovom pitanju da čak ni ne znamo koliko često se dešavaju prisilni brakovi u SAD.
Štaviše, dječji brakovi su i dalje legalni u većini država SAD, iako se priznaju kao oblik prisilnog braka i zloupotrebe ljudskih prava.
Oko 300.000 djece je stupilo u brak u SAD-u između 2000. i 2018. godine, uglavnom djevojčice koje su se udale za odrasle muškarce. U najmanje 60.000 brakova, postoji razlika godinama ili je jedan od supružnika maloljetan.
Moj suprug je redovno pretraživao moje lične stvari pred mojim očima, uključujući džepove odjeće u ormaru i kesu sa tamponima ispod lavaboa u kupatilu. Čitav život potčinjenosti.
Kada sam konačno shvatila, sa 27 godina, da sam ja jedina osoba koja će mi pomoći da živa napustim prisilni brak, odlučila sam da tajno štedim novac za bijeg. Pronašla sam jedino sigurno mjesto za sakrivanje nova u kući: kutiju pahuljica u ostavi.
U narednih pet godina sam sačuvala preko 40.000 dolara.
Tokom tih godina, suprotstavila sam se zajednici i uradila nešto što niko u mojoj porodici nikada nije uradio: postala sam studentica. Moj suprug mi je bio zabranio da pohađam časove. Smireno sam mu saopštila da me ništa i niko neće spriječiti da se obrazujem.
I uradila sam nešto što niko koga sam poznavala nikada nije uradio: bacila sam neuglednu periku koju sam morala nositi kao udata žena da bih prekrila svoju gustu, zdravu kosu. Izašla sam napolje sa ponosno podignutom glavom – što je, u toj zajednici, bilo ekvivalentno hodanju napolju gola.
Moja porodica me je odmah izopštila. Jedna od mojih sestara mi je javila da porodica planira da praktikuje šivu – praksa tugovanja za mrtvima – kao da sam doslovno umrla. Od tog dana, gotovo da nemam kontakt sa svojom porodicom. Čitav život proveden u smrti.
Ali diplomirala sam na Univerzitetu Rutgers (govorila sam na svečanosti, što je ekvivalent najboljem studentu) sa 32 godine, i pobjegla sam iz svog nasilničkog braka sama, sa svojim kćerkama i kutijom pahuljica. Pobjegla sam i iz ultraortodoksne jevrejske zajednice i ponovo izgradila svoj život.
Godine 2011. osnovala sam neprofitnu organizaciju ,,Unchained At Last” kako bih se borila protiv prisilnih i dječjih brakova u SAD-u kroz pružanje direktnih usluga i zagovaranje promjene sistema.
SAD je jedna od 193 zemlje koje smatraju da su prisilni i dječiji brakovi štetne prakse, posebno za žene i djevojčice, i obećale su da će do 2030. godine eliminisati ove prakse kako bi doprinijele rodnoj ravnopravnosti, u skladu sa ciljevima Ujedinjenih nacija. Ipak, SAD ne ispunjava svoje obećanje.
Odbijam to da prihvatim. Ne nakon što sam pobjegla iz svog života potčinjenosti.
Mi u organizaciji Unchained se borimo pružajući ključne usluge za sve one koji bježe od postojećeg ili predstojećeg prisilnog braka u SAD-u, a koji su dugo bili zanemareni. Do sada smo pružili pravne i socijalne usluge, uvijek besplatno, 1000 ljudi, kako bismo im pomogli da žive život dostojanstva, sigurnosti i nade.
Takođe smo pokrenuli nacionalni pokret za ukidanje dječjih brakova. U posljednjih nekoliko godina, naša revolucionarna istraživanja i neumorno agitovanje su nam omogućili da pomognemo u promjeni zakona u 10 saveznih država SAD-a. Zadivljujuća pobjeda za 7,5 miliona djevojčica koje žive u tih 10 država – i radimo na ostalih 40 država.
Čitav život posvećen spriječavanju silovanja.
,,Mazel Tov“, sada sebi govorim, s osmijehom. Svakim korakom smo bliže okončanju prisilnih i dječjih brakova u SAD-u.
Prevela: Iris Janković
