Sad ispade da sve loše što se u Banjaluci desi, o njoj pričam jer tu živim, a vjerujem da je tako i u drugim, tim, kako mi to volimo reći, urbanim sredinama, poteklo od došljaka, dakle nas. Da, nas, koji smo u Banjaluku navrli doći tu sa udaljenosti od koju desetinu kilometara. U tih nekih pola sata vožnje, gore-dolje, stali su svi problemi koji izjedoše urbanost našeg jedinog velegrada.
U tim nekim autobusima koji su dovezli palanačku djecu, stisla se negdje, na zadnjem sjedištu ili kakvom donjem bunkeru, sva nekultura ovog svijeta koja prijeti da ubije, uništi i sahrani urbani duh jedinog nam metropolisa. Onog što dođe kao predgrađe nekog većeg grada, tamo negdje gdje ne postoje velegradi kao Banja Luka. Tačno u tom prstohvatu na geografskoj karti naselilo se taj peti jahač Apokalipse, to zlo, taj neukus, taj otpad i šljam, koji svojim zasranim kopitama gazi sve pred sobom.
Eto, boli me ta osuđujuća retorika da je sve najgore, ono od kidanja grana na mladom drveću u banjalučkim alejama do vandalskog uništavanja klupa, kršenja, pljuvanja, gaženja i svih ostalih nazadnih radnji u Grad na Vrbasu donijela noga iz provincije.
Još samo što asflat banjalučki nismo počeli jesti. Ono što je od njega ostalo.
Boli me to, jer svaka tema, priča, rasprava i anegdota o tome kako je Banjaluka nekad bila stjecište prefinjenih tonova, pozornica za jednog Čaka Berija, Meka i Medina za silne svjetske umjetnike, galerija na otvorenom, Bog te pit’o šta sve ne, a danas, jel, splavovi su Meka i Medinaaa, biva začinjena najgorim osudama ljudi koji su tu doselili noseći kofer pun seljakluka. Tu počne i završi sva analiza, uperi se prst u krivca i tako do sljedećeg puta, sljedećeg vrzinog kola banjalučkog kulturnog prodapanja i došljačkog prljavog opanka.
S početka mog bivstvovanja u Banjaluci i danas su mi žive dvije situacije – komentar starijeg kolege na fakultetu, na stalne prozivke pojedinaca kako su oni rođeni Banjalučani, a mi smo, eto, nerođeni, da najbolje stvari dolaze iz provincije, i priča jednog tog rođenog kako je iz one stvari ispao direkt tako da je glavom odmah udario u Gospodsku. Poslije je taj udareni nekim svojim manirima, tipa gaženjem automobilom djeteta na pješačkom prelazu, dokazao da je taj bliski susret sa rođenim banjalučkim betonom ostavio trajne posljedice.
Znam mnoge nerođene Banjalučane koji ni mrava ne bi zgazili, a tek gazili djecu, besramno. Poznajem mnoge od njih koji su ovdje došli odrastajući u kućama punih slika, knjiga i ploča. Znam mnogu nerođenu banjalučku djecu koja su ovdje došla iz poštenih radničkih porodica, u kojima je bilo sramota reći ‘Jebem ti mater’ i koji su pošteno zavšili visoke škole. Poznajem ih mnogo koji su ovdje došli jer su ih na školovanje poslali roditelji intelektualci iz Titovog doba, kad se studiralo u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, a Banjaluka je služila za izlet ili proputovanje. Znam mnogo nerođene banjalučke djece koja su vrsni prijatelji, koji su dobri radnici, koja su vrijedna, plemenita i prizemna bića, načitana, čista, koja ne urlaju kad govore, koja ne prde dok hodaju ulicom, koja ne mljackaju dok jedu, s kojima možete razgovarati o filmskoj umjetnosti, pčelama i geopolitičkoj situaciji u svijetu, vjerovali ili ne, ona postoje.
Isto tako znam rođenog Banjalučanina koji na moje oči piša u žardinjeru sa cvijećem u po centra tog istog grada gdje je rođen, koji ne zna reći dobar dan kad me sretne u liftu.
Poznajem rođene Banjalučane koji svršavaju na Daru Bubamaru, koji su samo prošli pored pozorišta, kojima je Budva najudaljenija destinacija koju su posjetili. Znam čove buraze koji će dovijeka živjeti na roditeljskoj grbači, sjedeći pola dana u kafićima, a ostatak blejeći naokolo i pametujući o svemu, a najviše o tome kako smo im mi, došljaci, oteli sve poslove pa oni nigdje nisu prispjeli kad ustanu u podne. Poznajem nebrojeno rođenih Banjalučana koji su u stanju da upropaste sve čega se taknu i koji ne znaju da se ne kaže hvali. Sad, koliko nazirem između redova svih pljuvačina po društvenim i ostalim mrežama, zbog nas pridošlica Banjaluka će samo u maštarijama pojedinih biti kulturna prijestonica Evrope, a inače bi, da mi nismo došli, to bila i za prave.
Svega ima i među rođenima i među nerođenima. Od bacanja starih, umjetničkih razglednica u kontejner u po Banjaluke, pa smo i zato okrivljeni mi što smo se ovdje naselili, jer je naš tvrdokorni seljakluk garant kao kakva zarazna boleština počeo da prelazi i na ove s pedigreom, slučajno rođenih na Paprikovcu ili preko Vrbasa, do viceva o Glamoču i karti u jednom smjeru ili Sopranosima iz Petrovca. Naša balkanska savremena bolest malih sredina, od Drvara, preko Kalinovika do Banjaluke, kao kad Mostarac, kad ne zna više šta bi prigovorio nekome, a čisto da ga umanji, izusti:
„'Ta će on, vidi mu glave“.
Nemam ništa protiv rođenih Banjalučana, naprotiv, za jednog sam se čak i udala, a jednog donijela na svijet, al’ imam protiv tog banalizovanja stvari, protiv toga da je za sve propuste u sistemu odgovorna grupa ljudi koji su tu eto samo došla, da su ti došljaci varvari samo krivi, nikad za nešto pozitivno zaslužni, da nisu krivi svi oni što na izborima zaokruže, vidi čuda, nerođene Banjalučane, da kad znamo da, recimo, jednog Njujorka ne bi bilo bez imigranata. Al što bi rođeni Banjalučani i ostali rođeni rekli: „'Ta će Njujorčanin, čova buraz, vidi mu glave“.
