Kako god to zvali, zaljubljena sam u nekoga ko ne hoda, ne trči, ne penje se uz stepenice i ne silazi niz njih. O nama je napisano dvadesetak tekstova, snimljena pokoja emisija i izmamili smo bezbroj osmijeha i suza. Jer smo, kažu, drugačiji.
Prije nekoliko dana mi je kolega iz kancelarije rekao da je moja ljubav sudbinski susret, jer kolika je vjerovatnoća da se sretnu paraplegičar i osoba koja je bila na granici da umre i da se između njih rodi ljubav. Tek tada, poslije toliko vremena provedenog sa njim, zapitala sam se da li je naša ljubav zaista toliko sudbinska i posebna. I daću sebi za pravo da mislim da jeste.
Jer on danas sjedi pored mene, zadubljen u sopstveni svijet, dok ja ko zna koji dan po redu provodim pišući i gradeći svoj mikrokosmos, a on mi upućuje pokoji pogled i nezamislive količine podrške za sve što radim da ostvarim svoje snove. Dovoljno posebno, zar ne?!
Često me pitaju kako je to biti u emotivnoj vezi sa osobom sa invaliditetom. I da li bih, kada bih se vratila unazad, uradila sve isto. Na drugo pitanje odgovor je: da. Na prvo pitanje odgovor nemam, ali vam mogu reći šta ćete dobiti, a šta izgubiti, ako se upustite u avanturu ljubavi sa nekim ko ne stoji, ne hoda i ne trči.
Ujedno, to će biti i odgovor na često postavljano pitanje: da li su ljudi oštećeni ili uskraćeni za hodanje ili neku drugu tjelesnu funkciju po pravilu dobri? Nisu! Osobe sa invaliditetom znaju da se naljute, da galame, da vam ne daju za pravo i da se protive vašim zahtjevima. Ne sjede mirno u svojim stolicama klimajući potvrdno na sve što kažete.
Njihovu nemogućnost hodanja ne smijete da poistovjetite sa nemogućnošću razmišljanja. Shodno tome, invalidi mogu da budu i “smradovi”, i to mnogo gori nego mi koji hodamo. Isto kao što nas “zdrave” to ne deklariše kao loše, njih njihov invaliditet ne deklariše kao dobre.
Velika prednost i mana ujedno je to što ukoliko se zaljubite u invalida, nećete imati problem sa odlukom u koji kafić otići i u kom restoranu jesti. Jednostavno, idete tamo gdje je ravno. Izbor je, bar kod nas, mali. Međutim, ono što većinu njih krasi, jeste velika doza kreativnosti, koju koriste kao začin pri svakom izlasku, tako da se i najobičnija kafa može pretvoriti u neobičnu avanturu. S tim u vezi: da li vas je ikad iko spustio niz Kozaru, u krilu, u invalidskim kolicima, po snijegu? Osjećaj je neuporediv sa bilo čim drugim.
Ukoliko se zaljubite u osobu sa invaliditetom i to vam, srećom, bude uzvraćeno, naći ćete se u svojevrsnoj komuni, jer oni se, čak i u 21. vijeku, obilaze, piju kafe, igraju karte i odlaze na roštiljanja, dok im žene razmjenjuju recepte i obećavaju kako će poslati kolače pri prvom sledećem pravljenju. Dobićete par ili dva kumova, ići ćete na jednu slavu mjesečno i bićete pozvani na sva invalidska okupljanja koja su, ukoliko imate dovoljno smisla za humor, izvor najboljih priča kojima ćete zasmijavati ljude oko sebe.
Istina, kada se prvi put pojavite na nekom okupljanju, gledaće vas pomalo sa visine, iako su im glave pola metra ispod vaše. Bićete predmet ispitivanja, posmatranja i ocjenjivanja. Jer njihov prijatelj zaslužuje najbolje i to što ste sa njim, iako ne hoda, ne znači da oni tu vezu odobravaju – morate se dokazati, čak i više nego da ste sa potpuno zdravom osobom. Ali, jednom kada uđete u taj svijet, jednom kada vas prihvate, uvijek su na vašoj strani.
Jednom kada prođete sve gore navedeno i započnete zajednički život sa osobom u invalidskim kolicima, shvatićete da svi zakoni ljudski, ali i zakoni fizike, prestaju da važe. Postaćete izvor tolerancije, žmirenja na jedno oko, smišljanja planova “u letu” i življenja skoro bez pravila. Shvatićete da sijalicu koja je na plafonu može da zamijeni onaj ko ne hoda i ne stoji.
Nikada nećete shvatiti kako. Shvatićete i da novogodišnja jelka treba da stoji na zidu, jer ona tradicionalna je za amatere. Biće vas sramota što vaš partner u kolicima pliva bolje od vas. Bićete i pomalo ljubomorni na njegov osmijeh, sve te ljude u okolini i svu pažnju koju gubite kada se on pojavi.
Ali, kada uveče legnete, sklopite oči i osjetite nečiju ruku u svojoj kosi, znaćete da ste napravili najbolji izbor svog života i da ćete samo zbog te jedne barijere koju ste prešli u svojim glavama, imati ljubav i pažnju do posljednjeg otkucaja srca. Ostvarićete se na bezbroj načina koje niste ni sanjali. I propasti na onim poljima na kojima drugi uspiju uz minumalan trud. Sve će se okrenuti, ali i vi, tako da će u nekom trenutku sve doći na svoje.
Znaćete, na kraju svega, da ne postoji dovoljno visoka polica da je ne možete zajedno dosegnuti. Ne postoji toliko veliki posao da ga ne možete zajedno obaviti. Samo što je sve duplo teže. Ali znaćete da vrijedi. Stoga, ako mene pitate, moj savjet je: (ne) zaljubljuj se u invalida, izgubićeš svoj svijet i dobiti hiljade novih.
