Napustiću studije
Sa prozora studentske sobe brdom se penjem
Tu maštam sve što se ne smije
Ljudi žure pod krovove
Dave beton haustora zgrade
Kidaju mi snove
Otići ću na tavan
Pobjeći u sebe
Tamo ima jedan ćošak mračan
Njega nikom ne pričam
S prozora sobe mogu sve, pa i da nestanem
Pričaću sa Bogom
Pitati za dopuštenje da se ubijem
Odjednom raspuče se krik
Magnovenje nepažnje
Opsene trik
Lutanje ispod kože
Tjeskoba je ironični cinik
Razvučeni kez depresije
Kosom mi lice krivi u osmijehe
Upitnici se za kičmu kače
Ko je?
Ona:
Jutrom kosu kupam zorom
Prstima mazim oblake
Odsanjaću dan za moje buduće korake
Gaziću bosa vreli beton studentskih ulica
Danas mogu sve pa i da ostanem van sebe
Tamo u nekom da nađem pažnje konačiste
Juče iz zore skliznula u smrt srodne duše
Danas u iste vjerujem
Naći ću lice u gomili posmatrača
Za sebe se čvrsto držim, da se ne ubijem
Depresije kez šminka stvarnost vedrinom
Osjetim da sam pod tuđim pogledom
Neke oči me prate i vide me slomljenom
Te zjenice znaju da koračam tjeskobom
Rasporila sam kožu
Svi vide samo čistotu
One oči što ih osjetih na sebi gdje li gledaju?
Oni:
Tražili se u suprotnim smjerovima
Svakim korakom shizofreno se lomi čežnja
za budućim životima
U rukama drže prste
druge osobe i snove
Maštaju zajedno kako dan da prežive
Bježeći od sebe pobjegli u ovo drugo
Šta je život kada ga pitaju on pogledom na nju daje i njima smisao
Šta je život kada je pitaju ona stiskom njegove ruke i njima stvara tu iluziju
Sa brda gleda u krov zgrade
Sunce refleksijom šalje odraz sa prozora
Ljudi užurbano bježe od sebe
I snova
A on mirom grli svoje maštanje
Ništa nije manje stvarno nego juče
I ništa lomljivije nego jedno sutra.