Imali smo 20 i nešto godina, a ponašali se kao da punimo 80. Bio je to lijep način da se opustimo – sve do jedne sudbonosne večeri, kada je započeo da koristi novu strategiju za koju sam bila ubijeđena da nije pravi način da se igra Remi. Za mene je ovo bilo varanje.
Tako da sam uradila ono što svako normalno, dobro prilagođeno ljudsko biće uradi u takvim trenucima. Jednim zamahom ruke sam porušila sve karte sa stola, a onda izjurila iz kuće da upalim auto.
Gdje sam išla? Pojma nemam. U zemlju u kojoj ljudi pošteno igraju kartaške igre? Vikala sam dok sam vozila: “Nikada više neću igrati igru sa tobom, varalice”. I tako sam se spustila sa 20 godina na ponašanje osmogodišnjaka.
Nikada više nismo igrali Remi. Čak i sada, kada sjednemo da igramo neku društvenu igru, on postaje oprezan i kaže: “Nećemo pratiti rezultat, u redu?”.
Odrasla sam u domaćinstvu koje je ne samo podsticalo konkurenciju, već je i zahtjevalo. Kao i mnogi imigranti u tadašnje vrijeme, učili su me da ne postoji ništa što je “dovoljno dobro”; mora biti “najbolje”.
Razumijem, naravno, odale potiče ovaj moj pobjednički nagon. Moja porodica je zaista željela da ja uspijem. To je bio njihov način da mi osiguraju budućnost.
Ali kao što biva sa toliko dobronamjernih lekcija naših roditelja, ova je postala jedna od najnesrećnijih karakteristika mog identiteta. Od malih nogu, pitala bih drugu djecu o njihovim ocjenama, uvijek upoređujući svoje sa njihovim, ljutila bih se kada bi neko postigao čak i neznatno veći rezultat od mene.
Niko nije htio da se igra sa mnom, naravno. Iako sam sa vremenom naučila da bolje maskiram svoju bijesnu takmičarsku sposobnost, ona je i dalje spavala u meni, medvjed koji je režao čak i u najbezazlenijim situacijama.
Onda sam dobila dijete. Jedan od mojih skrivenih strahova je bio da ću postati ta mama. Znate onu koja se hvali o veoma naprednim vještinama čitanja svoje djece; koja ima onaj samozadovoljni stav da su njena djeca uvijek savršeno staložena i nikada, nikada ne zaborave da budu zahvalna. Najbolja mama.
Ali kada sam ugledala svoju bebu, znala sam da je ne mogu porediti ni sa kim. Vidjela sam, po prvi put, koliko jedna osoba može biti jedinstvena i kako ponekad ljubav može postojati u apsolutnom vakumu. Nije mi bilo potrebno da ona – ili ja – budemo najbolji. Već smo bile najbolje jedna za drugu.
Moje zadovoljstvo je bilo kratkog vijeka, pošto je, na moje beskrajno iznenađenje, izgledalo da je i moja obično veoma slatka i pažljiva kćerka u sebi imala usnulog medvjeda takmičarske sposobnosti. U stvari, on nije ni drijemao.
Prošlog mjeseca, u njenoj školi se održavalo takmičenje za najviše pročitanih knjiga. Pošto moja kćerka voli da čita, znala sam da će biti uzbuđena zbog izazova. Šta nisam predvidjela? Predatorski sjaj u njenim smeđim očima.
Prosiktala je: “Sve ću ih pobijediti”.
Zastala sam, pomalo uplašena i osjećajući déjà vu, rekla sam: “Ili, znaš, mogli bismo se samo zabaviti i ne razmišljati o pobjedi”.
Odmahnula je glavom uz svečanost kakvu Rocky Balboa ima prilikom ulaska u ring: “Koja je poenta ako ne pobijedim?”.
Obećavam vam da svom djetetu nisam usadila ovu takmičarsku crtu, barem ne svjesno. Igramo kooperativne društvene igre; udružujemo se i navijamo jedni za druge. Veoma sam se trudila da izbjegnem poređenje bilo koga u njenom prisustvu.
I u ovom konkretnom takmičenju, takođe sam bila veoma svjesna mana, kao na primjer djeca sa roditeljima koji možda nemaju vremena da čitaju naglas, ili resursa da knjige budu dostupne u kući. Takav je slučaj sa mnogim životnim takmičenjima, posebno onim nevidljivim gdje je nagrada blistava budućnost prosperiteta. Privilegija vam daje prednost.
Nisam željela da moja kćerka sama sebi dodjeljuje vrijednost – ili drugima – na takmičenjima koja su barem djelimično proizvoljna.
Onda je došao sudnji dan. Moja kćerka nije pobijedila, iako je bila jedna od boljih. Njen najbolji prijatelj je pobijedio, a rečeno mi je da su se odlično igrali zajedno poslije. Kasnije, pred spavanje, pitala sam je o takmičenju i kakav je osjećaj učestvovati. Izbjegavala sam riječi “pobjeda” i “poraz”.
Odgovorila je veoma odraslo. “U redu je. On je toliko toga pročitao.”
Odjednom se vratila u svoje uobičajeno stanje, bez onog sjaja u očima. Rekla sam joj da sam ponosna na nju. Ušuškali smo se uz knjigu, čitajući samo iz zabave.
Biće mnogo trenutaka takmičenja u njenom životu, neki suptilni, a neki mnogo teži. Biće još mnogo školskih takmičenja i sportskih igara. Vjerovatno će morati da se bori za upis na fakultet ili za posao. A njena prirodna želja da se maksimalno trudi nije loša stvar, sve dok ne definiše njeno samopoštovanje ili ne osakaćuje njene odnose.
Takmičarski duh koji mi je moja porodica usadila nije ni samo po sebi loša stvar. To je povezano sa odlučnošću i ambicijom, zajedno sa voljom imigranata da napreduju na nepoznatom mjestu. Pravi izazov?
Naučite kako da ne učestvujete u nekim takmičenjima; da graciozno odbijete da vas neko poredi.
Na kraju krajeva, moja kćerka je neuporediva. I ja sam. I svi smo.
