To su pitanja ne samo osobe s kojom započnem vezu, već i prijatelja koji me poznaju godinama i znaju šta želim u životu i tražim u odnosu sa partnerom.
Svako ima pravo na svoj izbor partnera i intimu, tako se barem čini na prvu. Nije bitno koliko i s kim, već samo da ga ima.
A šta ako se desi da imaš preko 30 godina, polako se iza ugla prikrada i 40. rođendan, a još uvijek nisi imala ili imao ono što se očekuje da jesi?
Sramota te je izgovoriti na glas, kada se pogledaš u ogledalo, kamo li nekome drugome da kažeš, da se povjeriš… Da se još uvijek nije desilo ono što se smatra „normalnim“… Nije se desio konkretan odnos…Nije bilo ozbiljne veze…U kom smislu ozbiljne?
Nije bilo seksa….Nevina sam, izgovorih postiđeno i istrčah iz auta pokrivenog lica, kao da sam uradila nešto sramotno i da nosim grimizno slovo „N“ preko cijelog lica.
Prvi čin. Niko nikada ne bi to na prvu pomislio. Ipak si lijepa, zgodna i privlačna. I stalno se neki momci vrte oko tebe, reče mi drugarica kojoj sam se povjerila, u nekoj već po ko zna kojem razgovoru o odnosu muškaraca i žena. Šta bi to trebalo da znači, ne razumijem, upitah zbunjeno. Pa znaš, nisi povučena, voliš da se šališ i momci ti prilaze.
Nije mi jasno kako, kako je moguće to što mi govoriš, i dalje traži da joj dam racionalno objašnjenje za moje stanje. Stanje…
Imam 36 godina, samostalna sam i obrazovana, lijepa sam i zgodna (barem mi tako kažu). Naravno, ne onaj holivudski profil ljepote, ali dovoljno da ipak privučem nekog muškarca.
Bilo je pokušaja, veza u nastajanju i veza. I svaki put uvijek onaj prelomni trenutak, kada treba da objasniš muškarcu sa kojim započinješ vezu da ipak želiš da se bolje upoznate, da ti treba vremena da se razviju osjećanja, da jednostavno osjetiš neku povezanosti mimo privlačnosti i da se neke stvari nisu još desile, ali da ne znači da to ne želiš.
Prvo izraz šoka, pa onda zbunjenosti i na kraju pitanje. Kako je moguće da to nisi nikad željela? Jesam željela.
I ja maštam o seksu, osjetim uzbuđenje i imam potrebe, ali mi treba i emotivna povezanost. Ti precjenjuješ seks, pridaješ mu preveliku pažnju i od toga praviš bauk, sigurno imaš neki psihološki problem, dobronamjerno bi mi rekla neka drugarica.
Drugi čin. Ne brini, nećemo o tome pričati dva mjeseca, je li to u redu, reče mi jedan zreo i stabilan muškarac. Prolazi prva sedmica, druga sedmica, malo vremena provodimo zajedno. Par sati u tom periodu, stalno se lomi i govori mi da bi trebalo da razmislimo da li želimo da budemo zajedno. Odlučila sam, želim da budem u vezi sa njim.
Nije prošlo ni mjesec dana i on mi govori da se jednostavno stvari sporo odvijaju, mislio je da će me premuntati. Prekida vezu uz objašnjenje kako ne zna šta želi, trebalo bi da nađem mlađeg muškarca, što bi rekli u američkim filmovima „nisi ti, problem sam ja“. Uz to, na moje pitanje da li se radi o tome da mu se ne sviđam dovoljno, odgovora da nije to u pitanju, da mu nije svejedeno.
Na krilima tih riječi, da postoje emocije i sa njegove strane, trudim se i zovem ga u šetnje, nadajući se da će vrijeme učiniti svoje, ja da osjetim dovoljno jaku prisnost prema njemu, a on da smogne snage, uz malo strpljenja i dovoljno želje, da ipak pruži priliku nama, našem odnosu.
Prolazi vrijeme, mjesec po mjesec, uz povremeno istraživanje prisnosti i nadu s moje strane da je samo potrebno malo vremena da sazrije s obje strane, da će i on prelomiti u sebi da želi da bude sa mnom. I sve se završava jednom porukom, da više ubuduće neće biti ni šetnje, te da on nije želio više, čisto je bio drugarski odnos, a sad ima nekog drugog u svom životu.
Epilog. U isto vrijeme, s druge strane grada, živi jedan mladić u svojim tridesetim. Povučen po prirodi, uz to neiskvaren i brutalno iskren, prema sebi i drugima. Uspješan je u svom poslu, dobar je prijatelj, živi sam po svome i ne osjeća teret toga što nema nikog u svom životu.
Naravno, okrene se za lijepom ženom kad ju vidi, ima drugarice sa kojima se šeta i popije kafu, ali još uvijek se nije desila ozbiljna veza. Kako je muškarac, od njega se očekuje da priđe djevojci, ali kad god i započne neka priča o nekoj intimnosti, povuče se u sebe.
Privlače ga žene, ali nikako da se poklopi da se i njemu svidi djevojka kojoj se on sviđa. Pokuša takav odnos u kojem nema uzajamne privlačnosti, ali nakon nekog vremena nema želju da se viđa sa tom djevojkom jer jednostavno to nije ono šta ga ispunjava, čini srećnim. Jednostavno.
U popodnevnoj šetnji, jednog suncem okupanim jesenjeg dana, prolazim pored tog mladića, ne znajući da u tom problemu nije sam, nisam sama, nismo sami.
Ovo je priča sasvim obične djevojke i sasvim običnog mladića, iz tvog grada, tvog komšiluka. Odavno su prošli romantičnu fazu, da čekaju sa intimnim činom do braka ili da žive u ubjeđenju da će prva osoba sa kojom budu imali odnos upravo biti i osoba sa kojom će provesti život.
Nije u pitanju to da nisu nekom privlačni, da druga osoba nije njima privlačna ili da su aseksualni, samo nisu imali priliku da razviju takav odnos sa osobom sa kojom žele da se to desi. I kad se desi, ne znači da će to biti sa osobom sa kojom će biti u vezi još sedmicu, mjesec dana, godinu ili duže, niti da će biti potrebno da protekne neko društveno prihvatljivo vrijeme za sam taj čin.
Samo je potrebno da se poklope želja, prava osoba i trenutak. Ovo nije priča za one koji već imaju formirane predrasude u pogledu osoba koje su nevine u svojim tridesetima, niti za osobe za koje bi predstavljao problem da započnu vezu sa takvom osobom.
Oni žive sa svojim ubjeđenjem, ali to ne treba da kroji tvoj život, da živiš po tuđim pravilima i sebi stvaraš kompleks jer se ne uklapaš u neki ustaljeni kalup. Ovo pišem za tebe koja se sramiš jer nisi proživjela ono što drugi jesu, tebe koja možda imaš blokadu zbog pritiska koji sama sebi stvaraš, tebe koji si stidljiv i povučen i nemaš priliku da ostvariš neki dublji odnos sa ženom jer se očekuje da budeš alfa muškarac…
Bitno je da znaš, da nisi sama, nisi sam, nisam sama i nismo sami u svemu ovome.
