Baš kao što je bilo kada je rekao da mu se sviđa moja majica – ona u obliku leptira koja mi je skupila dekolte dok se nije u sredini pojavila crna linija. Stoga, kad sam saznala da ima djevojku, bila sam posebno razočarana.
Sljedeće večeri, drugi momak na drugoj zabavi mi je prišao dok sam točila sebi piće i nasmijao se. “Izvini, nisam se smijao tebi”, rekao mi je. “Htio sam nešto da kažem, ali sam to potisnuo.”
A onda smo se šalili zajedno. Dobro smo se slagali, pa kada je pružio ruku i predstavio se, a ja shvatila da je to bivši od moje prijateljice (koji je spavao sa još tri cure koje znam), ponovo sam bila razočarana.
Treće večeri – bila sam smrtno ozbiljna kada sam rekla da ću prestati biti dosadna – bila sam na rođendanskoj zabavi kod prijatelja. Svi momci su bili zaista zgodni, sa malim minđušama i blistavim očima. Nažalost, svi su bili gej. I tako sam treći put napustila zabavu praznih ruku.
Opisujem jedan rijedak vikend za praznike, kada izlazim često, ali svako veče u posljednjih nekoliko mjeseci je slijedilo jednu od ove tri osnovne formule. Kao priča koja svaki put ima isti kraj: jednostavno nema dovoljno slobodnih strejt muškaraca.
Nisam sigurna odakle potiče problem. U svojoj knjizi, ekonomista Jon Birger sugeriše da je problem u tome što nema dovoljno univerzitetski obrazovanih muškaraca – na svake četiri žene sa fakultetskim obrazovanjem, postoje tri fakultetski obrazovana muškarca – što je problem, jer u Velikoj Britaniji (kao i u SAD), malo je vjerovatno da će ljudi izlaziti sa nekim ko nije na istom obrazovnom nivou kao oni.
Očigledno da me nije briga da li je momak sa kojim izlazim proveo tri ili četiri godine u svojoj prljavoj studentskoj sobi izgovarajući učeći riječi na latinskom i previše pijući. Ali, ako je Birgerova osnovna premisa tačna, da ima više sjajnih žena nego sjajnih muškaraca, onda se slažem sa tim.
Možete vidjeti po tome koliko se žene više zabavljaju kad su zajedno nego muškarci. Možete se uvijek osloniti na nas da ćemo doći na vaš rođendan, itd, itd,. A kada su u pitanju privlačni muškarci, većina njih se čak i ne brine o seksu.
Nikada vas ne pitaju da izađete i umjesto toga vam samo troše vrijeme šaljući vam poruke poput “bez mene?” svaki put kada im kažete da idete pod tuš.
Nije uvijek bilo tako teško pronaći muškarca. Na fakultetu nisam bila naročito uspješna sa muškarcima, ali to nije bilo zato što ih je falilo. To je više imalo veze sa činjenicom da sam bila tip koji se poljubi, a zatim pobjegne jer bih u suprotnom morala da provedem ostatak noći postavljajući dosadna pitanja poput “Koliko braće i sestara imaš?” umjesto da budem sa svojim društvom.
Stvarno bih se napila i zaboravila sa kojim sam tipom bila tako da mi se dešavalo da često budem sa njegovim prijateljem. Nije mi bilo važno što sam propuštala priliku da mi prođe kroz ruke, samo sam se brinula gdje da sjednem u biblioteci da ih ne bih ponovo srela.
Prije nekoliko dana sjedila sam u pabu kada sam ugledala momka za stolom pored sebe. Pogledala sam na trenutak, a onda odvratila pogled jer mi je bilo neprijatno koliko je dobro izgledao. Htjela sam da razgovaram s njim, da se nagnem i pitam ga za ime.
Napravila bih neku šalu, pitala odakle je, onda bismo imali neku glupu raspravu o tome iz kakvih rodnih gradova potičemo. A ako bi se desilo da ima dlačicu na ključnoj kosti, nagnula bih se i sklonila je.
Osim što naravno nisam htjela da uradim ništa od toga jer su to sve stvari koje muškarci treba da rade ženama. I tada mi je pala na pamet misao koja me je dovoljno iznervirala da sam je pribilježila: želimo muškarce – moje prijateljice i ja smo očajne u traženju boljih opcija – a ipak nam nije dozvoljeno da jurimo.
Moramo da glumimo ravnodušnost da bismo ih prevarili da povjeruju da su oni nas prvi poželjeli. Muškarci žele da nas vide kao igru u kojoj mogu da pobijede. Ako bismo odmah pokazali iskreno interesovanje, smatrali bi nas očajnim.
“Ko to kaže”, rekao je moj prijatelj kada sam mu izložila ovu žalbu. “Normalizujte žene koje prilaze: one to nikada ne rade i dosadno je.”
Mislila sam da moj prijatelj to govori samo da zvuči feministički, ali nekoliko dana kasnije sam slušala podkast, kada su voditelji pročitali tvit koji se dotakao nečeg sličnog: “Upoznavanje se promijenilo”, rekli su. “Morate pokazati muškarcu da ste zainteresovani za njega koliko i on za vas. Ovo nisu 1950-te.”
Onda sam se sjetila tipa u pabu i da li bi mu se zaista dopalo da je neko drugi preuzeo kontrolu, naslonio se i dopustio budućnosti da mu se dogodi, a da on ne mora da je kreira.
I u tom trenutku sam bila tako iznervirana na sebe što sam propustila priliku, jer znamo svi koliko su rijetke. Sljedeći put, rekla sam sebi, znajući koliko dugo ću možda čekati.
