Pitao me je kako sam, a ja sam mu rekla “ne baš sjajno” jer mi je većina kose otpala, a onda sam mu pokazala sliku na telefonu kako izgleda kada je spuštena. Nasmijao se, rekao da mi dobro stoji, a onda me pitao da li se trenutno viđam sa nekim.
Rekla sam mu istinu – a to je da se ne viđam – ali onda sam nastavila da mu pričam za učitelja sa kojim sam bila na dejtu prije dva ljeta kada smo zbog Covid pravila morali da pijemo u parku i kako mi se toliko sviđa da sam bila previše zabrinuta da bih pišala u žbunje u slučaju da on ne bi pomislio da je to odvratno, pa sam odlučila da trpim tokom cijelog šestosatnog izlaska.
Kako je vjerovatno pomislio da sam robot ili tako nešto, jer nisam otišla u wc toliko dugo, posebno nakon što sam popila toliko džin-tonika. Kako sam na putu kući morala da izađem iz autobusa i da čučnem pored puta gdje me čudom niko nije vidio. Nasmijao se, a kada je prestao da se smije, rekla sam mu da od kada sam dobila virus nisam izgubila čulo mirisa, ali se promijenio, posebno miris znoja, koji miriše mnogo kiselije, kao kvasac, nego ranije. On se trgnuo na tu sliku u glavi.
“Jesi sigurna da to nije samo od tebe?”
“Šta, znoj od hljeba?” rekla sam, i iako to nije imalo smisla, pogledao me je i nasmijao se. Iz ovog odgovora sam mogla da zaključim da će se vratiti svojim prijateljima i reći nešto u stilu: “Ona djevojka stvarno nije zdrava”.
“Zašto ne mogu da budem misteriozna kao ti?”, pitala sam svoju prijateljicu kasnije. “Zašto moram da budem toliko pretjerano otvorena u vezi svega sve vrijeme? Uvijek nastavljam da pretjerujem sa pričanjem o sebi i to je tako neprivlačno.”
“Zašto misliš da radiš ovo?”, pitala me je, jer ide na terapiju i naučila je da kako da postavlja pitanja koja ti pomažu da sagledaš svoj problem umjesto da ti to sami kažu.
Znala sam odgovor jer sam ga naučila na jednom podkastu o vezama. U jednoj epizodi, žena je uznemirena priznala svoj problem, da je u noćnom izlasku sa prijateljima rekla nešto što nije trebalo da kaže o nekome koga poznaje da ima polnu bolest.
Tada joj je voditeljica podkasta odgovorila: “Neki ljudi, kada nemaju šta da kažu ili ne znaju kako da se povežu sa drugima, budu u fazonu, dozvolite mi da pričam o nekome, jer onda imamo tu tajnu koju dijelimo i možemo razgovarati o tome”.
Savjetovala je ženi da pronađe spoljašnje stvari o kojima će razgovarati kako ne bi bila u iskušenju da se osloni na dramu za svoju ličnost. “Učinite sebe zanimljivijim, čitajte više knjiga, imajte zanimljiv život, radite zanimljivije stvari, tako da ono o čemu pričate nije ogovaranje.”
Ne ogovaram toliko druge ljude, ali i dalje je loše kada ogovaraš sebe. Problem je u tome što to zaista funkcioniše. To omogućuje da se brzo povežete sa nekim jer sugeriše da im vjerujete da će čuvati ove delikatne informacije o vama, a ako su te informacije traumatične ili sramotne onda ih podstiče da vas žale, da žele da vas zaštite.
Ipak, osjećaj nije sjajan. To je jeftino, previše lako. Hvala Bogu pa nisam pretrpila nikakvu pravu traumu – ne samo zato što bih bila povrijeđena – već zato što bi jadni bili ljudi koji bi morali da čuju za to jer su mi prišli na zabavi i odsutno pitali: “Odakle si?”
“Zvuči kao da dolazi iz nesigurnosti?”, započela je moja prijateljica kada sam joj ispričala o epizodi podkasta i klimnula sam glavom. Iskreno, mislila sam da sam izuzetno puna samopouzdanja, ali sada vidim da se toliko tog samopouzdanja uliva preko drugih ljudi. Kroz komplimente, smijeh, pozive za žurke, a tako malo dolazi od mene i onoga što mislim da jesam.
Dajem sve ove informacije o sebi koje bi trebalo da budu privatne jer se brinem da druge stvari koje kažem možda nisu vrijedne slušanja. Prelazim preko svoje mekane unutrašnjosti i nadam se da to znači da sam stekla novog prijatelja.
Osim što nisam sigurna da želim da mi svi kojima kažem ove informacije budu prijatelji. Da mi se momak smije jer sam mu rekla da su mi stidne dlake nekako riđe (zašto sam to ikada rekla?). Nije čak ni zabavno reciklirati te iste anegdote iznova i iznova.
Izvoditi ih sa svim pauzama isplaniranim da maksimiziramo smijeh. Znati kako skrenuti razgovor da biste došli do nečeg uzbudljivog. Toliko puta ponavljam priče istim ljudima, a oni mi kažu “da, sjećam se da si mi to rekla”, i želim da umrem jer mrzim što ovo otkriva način na koji gledam na ljude – ne kao na nekoga posebnog, već samo kao drugo uvo na koje ću vikati. Zato sam se zaklela da više neću pretjerano dijeliti informacije o sebi i da ću razmisliti prije nego što odgovorim.
Moje tajne su vrijedne čekanja.
