Ne nosim bedž, niti tablicu sa natpisom, nisam tim povodom davala izjave za medije, a opet osjećam kao da je to bila udarna vijest i viralna stvar. Preko noći se desio rez.
Ona simpatična djevojka koja radi za kasom, sa kojom sam se šalila i znala da se zadržim u razgovoru, počela je da mi persira?!
Moj deceniju i po mlađi brat od tetke sa kojim sam znala razmijeniti mišljenja o zanimljivostima sa društvenih mreža, i to je bila jedna sasvim normalna tema, nije uspio sakriti iznenađenje zbog toga što sam čula za ponekog lika sa Tik Toka.
Osjetila sam se neprijatno i pokušala objasniti da nemam nalog, a kamoli postavljam sadržaj na toj društvenoj mreži, ipak zaprepašćenje u pogledu je bilo prisutno još dugo.
Prvo dijete sam rodila prije dvanaest, drugo prije osam godina. Suprug i ja željeli bismo još jedno. Razgovaramo o tome. Sretosmo prike par dana rođaku, mlađu od mene dvije godine.
Uzeh njenu bebu od milošte, ona me gleda i kaže: “Šteta što nisi rodila još jedno!” Zaustih da kažem – Pa mogu još. Ali, odustah. Plašila sam se da bi odgovor povrijedio me više, nego naslućivanje istog.
Shvatila sam da je na dan mog 40-og rođendana podvučena linija. Ne sa moje strane, nego od strane prirode i okoline.
Ne bih da budem neka freak sredovječna žena, ne ide uz mene to, ali i ono “ponašati se u skladu sa godinama” nisam razumjela u potpunosti, jer sam u raskoraku sa onim kako me ljudi doživljavaju, brojem godina i mojim ličnim osjećajem.
Ako sam zakasnila za ponešto, dajte ljudi, pa nisam za sve. Ostalo mi je valjda još godina, a i želja i uživanja.
Ružica
