Možda će neki novi svjetski poredak zaustaviti te nečujne i velike igre između neba i mora. Tako je i sa ljudima, da se neba i ljudskih lica čovjek nikad neće moći nagledati, znao je i Andrić.
Onda kada se razdvoji sve ono što je bivalo „suština“, tvrđava je naizgled samo napuštena. Djeluje da niko neće ni mariti za svu onu tajanstvenost koju nosi u sebi i biva razbijena na sitne male tvrđavice, manje zanimljive.
Šta ostaje u njoj toliko važno i snažno da se ipak održi i osnaženo prkosi vremenu u kojem je nastala.
Tvrđava nikad ne odbacuje korov i upravo zbog tog korova biva izazov mnogim čudesnim ružama. Ruže nikad ne bi bile tako lijepe, da oko njih nema barem malo korova i da ne izmame barem mrvu nadahnuća i želje u sebi i oko sebe.
Čovjek je izgleda tu samo sporedni junak u velikoj igri zvanoj život. On gleda naprijed, prati sve ono što je nadomak njegove ruke, oka i nosa i ne posmatra toliko duboko i suštinski. Iskra čovjekovog pogleda je toliko snažna, ali kratkotrajna i brzo zasitna za sve što ga okružuje.
Otuda i spoznaja da mijenjamo svoja interesovanja, da li iz puke potrebe ili navike nije ni važno. Sve što je važno i što ostavlja bojazan da će jednom nebo i zemlja morati da dobiju svoju simbiozu.
Hiljadu šarenih riba je prošlo ispred naših očiju, a da niti u jednom trenutku nismo obratili pažnju na vodu koja je u akvarijumu. Tu je sva naša spoznaja i kratkotrajna brižnost i pažljivost, koja sve češće prelazi u rutinu.
Čini se da će čovjek nekih pogleda ostati uvijek žedan i da će barem u svome prividu razmišljati o tome, koliko bi mu u stvarnosti značilo da te oči posmatra svaki dan. Šta ostaje u trenutku kada ne želimo sklad i da je lom, krš i neizvjesnost nešto što nas svakodnevno definiše?!
Čovjek nikada neće shvatiti onu „filozofiju“ života da more cvijeta i kad nema mirisa uprkos hladnoći. Sve dok ima nečije oči, ruke i srce koje i na minusu bije od uzbuđenja što je još uvijek osjetljivo na nekoga.
Lijepo je kad šum nečijeg srca osjetiš, tu odmah nadomak rijeke i kad si toliko siguran uz taj isti šum, da bih mogao zaspati pored njega zauvijek. Voda je tu samo da suptilno šapne kako sve teče i da je Penelopa bila u pravu što je oparala sve što bi “tkala”?!
