Za promenu, probaj sa pohvalom.
Nije istina da “se kvari ko se hvali”.
Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve ono što možemo da budemo.
Dok se sebi obraćaš onako kako ni sa kim živim ne bi razgovarala, zamisli sebe kao malo dete.
Zamisli da si tu negde u ćošku i da svaku svoju reč upućuješ njemu.
Šta misliš u kakvo odraslo biće će to dete u tebi da poraste hranjeno takvim rečima?
Kakve će izbore praviti ako mu stalno govoriš da je glupo?
Kakve će partnere birati ako mu stalno govoriš da sa njim nešto nije u redu?
Kakav će posao izabrati ako mu stalno govoriš da ga se stidiš?
Na koga sebe podsećaš kada sebi govoriš da si smotana i nesposobna i ružna i da ti tako i treba jer si loša…
Čiji je to glas u tebi?
Od koga si ga prvi put čula?
Ko ti je prvi put rekao da si predebela, premršava, loša, glupa, da nikakva škola nije za tebe, da od tebe niko i ništa neće biti?
I, ako ti se ne dopada što su ti to radili, prestani da se prema sebi ponašaš na isti način kao i oni.
Svako od nas je rođen sasvim jedinstven i autentičan.
Nismo rođeni da ličimo ni na koga pre i ni na koga posle nas.
Rođeni smo da budemo tu gde jesmo i to što jesmo i da od tih naših datosti napravimo svoju vlastitu čaroliju.
Ali to je nemoguće ako mi, bar mi, nismo na svojoj strani.
Ako bar mi ne kažemo sebi
– Odlična si bila za prvi put!
– Ljudski je grešiti, izvuci šta možeš od ovog i idemo dalje!
– Preživećemo i ovo!
– Slušaj, kako si mogla da znaš da je on takva budala!
– Odlično si se snašla! Nikada ovo nisi učila!
U kulturi u kojoj je sve u našem životu zasnovano na skrivenom i otkrivenom perfekcionizmu, to nije lak zahtev.
Ali je izvodljiv, baš kao i podizanje tegova od 150 kg.
Počneš jednom. Od onog prvog.
Ljiljana Milić
Praktičar primenjene psihologije
Trener ličnog razvoja
Preuzeto sa: detinjarije.com