Upoznale smo se prvi dan prvog razreda osnovne škole. Tog dana kada se zbunjeni i uzbuđeni prvačići traže među prisutnim roditeljima, mi smo našle jedna drugu. Od tada, od 1996-te, počinje naša priča…
Sve što donose školski dani prošle smo zajedno. Ispitivanja, šaptanja, kontrolne ispite, male i velike odmore, prve simpatije, suze i smijeh, prve loše ocjene, prve neopravdane časove…igranke, ekskuriziju i matursko veče.
Kada je došlo vrijeme za srednju školu interesovanje za različite stvari odvelo nas je na suprotne strane. Dvije su upisale tehničke škole, treća turističku, a četvrta muzičku. Nova sredina i nove obaveze smanjili su nam mogućnost druženja vremenski, ali smo uspjele održati kontinuitet. Moram reći da je to period kada smo imale mobitele, koji su služili samo za poziv i SMS poruku, ništa više. Internet ludilo dolazi kasnije… Kad se sjetim koliko su nas samo roditelji prekoravali zbog velikih telefonskih računa. Mama je često znala reći:”Šta toliko pričate? Bolje da nešto kupite sebi nego što sad moram davati pare za ovoliki račun.”
“Mama, znaš li ti da prijateljice imaju veće telefonske račune nego što ih imaju holivudski bogatuni?”
“Nit’ ste vi kćerke holivudskih bogatuna, nit’ ste u Hollywoodu. Samo nek’ se ovo ponovi!”
Gledajući sad iz ove perspektive, stvarno je bilo pretjerano što smo toliko telefonirale. Pogotovo što živimo u istom naselju udaljene nekoliko ulica jedna od druge.
Onda dolazi vrijeme i za fakultet. Nastavljamo sa istim interesovanjima, upisujemo studije prema afinitetima kao i srednju školu. Fleksibilna predavanja, daju nam mogućnost da više vremena provodimo zajedno.
A izlasci. Svaka noć – priča za sebe. No, te dogodovštine ipak ostavljam za naša okupljanja…
U vrijeme kada svako gleda svoju stranu i bori se za sebe, mi smo tu da budemo jedna za drugu. Nije to ono tipično druženje…. Ima jedna pjesma od Merlina u kojoj kaže: “Dobro je kad imaš nekog s kim možeš ovako da šutiš!” Nama se zna desiti da sjedimo na kafi i nekoliko minuta samo šutimo. A lijepo nam. Možete misliti četiri žene, a šute, a sve razumiju. Ako se još neko pridruži našem ispijanju kafe rado ga prihvatimo. Desi se da nekad komuniciramo i očima, onako neofirno, da nam šta ne promakne, a da drugi ne primjete…
Kod nas nema međusobnog tepanja i dijeljenja suvišnih komplimenata. Tako je kako je. I nije problem da kažemo kad nešto valja ili ne valja. Ne ljubimo se u obraz kad god se vidimo. Ne ljubimo se nikad osim za rođendan, praznik i Novu godinu. A emocije, to već prepoznajemo pri prvom susretu. Kad idemo u kupovinu, prvo pitamo jedna drugu za mišljenje pa onda konsultujemo i ogledalo.
U potpunosti se slažem s tim da je majka jedini i pravi prijatelj. Ali realno, u to će slijepo vjerovati samo oni koji nikad nisu okusili draž iskrenog prijateljstva.
Sve što je bilo negativno između nas to smo još davno riješile. Neke osobine smo zadržale, pa ih sad pripisujemo karakteru. Jer nas upravo ta drugačijost drži na okupu. Sve četiri, k'o četiri svijeta različita, al’ sve ko jedna.
Citirat ću meni omiljenu Oprah Winfrej koja kaže: „Mnogi ljudi žele da se voze sa tobom u limuzini, ali sve što ti želiš je neko ko će se voziti s tobom u autobusu, kada se limuzina pokvari.“ Drago mi je da smo mi upravo to pronašle!
Godine 2016. zajedničke slike na Instagramu smo dijelile sa „heštegom“ #20yearoffriendship. Evo ove dodajemo još jednu godinu i dalje nastavljamo da brojimo.
Poznanici mi kažu: „Vidjeli smo da vam je jubilarna godišnjica prijateljstva. Kako?“
“Pa eto tako, lako!”
“Pa koja je tajna vašeg druženja ?”
“Pa tajna je da nema tajni!”
U čast tog dugogodišnjeg druženja, ovaj tekst posvećujem mojim prijateljicama.
Uvijek i zauvijek!
Autorka: Šejla Vatrenjak
Pored titula kćerke, sestre i odanog prijatelja, odnedavno tetka jednog dječaka. Muzikolog i muzički urednik koji muziku ne sluša jedino kada spava. Volim da čitam, a što više čitam, sve bolje pišem.
