Zatim se sve naglo pogoršalo, teže sam se kretala i češće odsustvovala sa posla. Prvo sam promijenila radno mjesto, prešla na novo koje je prilagođenije mojim mogućnostima, što je sasvim u redu. Onda sam počela raditi pola radnog vremena i prepolovljena mi je plata. Na kraju su me pozvali na razgovor i zamolili su me da odem u invalidsku penziju.“
Ovako svoju priču počinje S. N., djevojka oboljela od multiple skleroze. Visokoobrazovana, ali trenutno na radnom mjestu za koje je dovoljno obrazovanje koje nosimo iz osnovne škole. Kako kaže, svjesna je da je diskriminisana, ali ne želi da tuži bilo koga.
Nažalost, ovakvi primjeri nisu rijetki niti su izuzetak. Diskriminacija na osnovu invaliditeta svakodnevna je pojava, a žene sa invaliditetom prolaze kroz dvostruku marginalizaciju i diskriminaciju. Pravnica Ana Kotur naglašava da se u ovom slučaju radi o najočitijem primjeru mobinga, koji je doveo do degragacije njenog položaja na poslu.
„Procjena njenih mogućnosti bi bio logičan slijed kada govorimo o dobrobiti i za nju i za poslodavca“, ističe Kotur.
Da se ljudi plaše za svoja radna mjesta i zbog toga se ne odlučuju na traženje pravde, potvrđuje nam i pravnica Fondacije „Udružene žene“ Lana Lajčević.
„Pravna država na mnogo mjesta ne funkcioniše, ali se mi ne smijemo pomiriti sa tim. Nedavno smo imali očit primjer prikrivene diskriminacije. Djevojka radi u jednoj fabrici i otišla je na porodiljsko bolovanje, nakon čega se vratila na isto radno mjesto. Poslije određenog vremena je otišla na drugo porodiljsko bolovanje, a kada se vratila rasporedili su je na radno mjesto koje ne odgovara njenoj stručnoj spremi, ali je plata ista. Niko joj nije rekao, ali je saznala da je plan da prvom prilikom dobije otkaz. Ona ne može ni da se žali, jer će joj odgovoriti da proces proizvodnje nije mogao stati i da je raspoređena na radno mjesto sa istom platom. To je školski primjer prikrivene diskriminacije“, govori nam Lajčević, koja u Fondaciji pruža besplatnu pravnu pomoć ženama koje su žrtve diskriminacije.
Različiti pravni akti garantuju zaštitu od diskriminacije, prvenstveno Zakon o zabrani diskriminacije, kao i Zakon o ravnopravnosti polova. Osnov za diskriminaciju može biti etnički identitet, vjera, rasa, boja kože, invaliditet, pol, rod, seksualna orijentacija… Jako je važno razlikovati pol i rod, koji se odnose na različite biološke karakteristike žena i muškaraca, odnosno prakse, običaje i zakone koje društvo kao sociološka zajednica posmatra kada govori o polu. U tom kontekstu, rod je kao osnov diskriminacije izuzetno važan.
„Postoji nekoliko specifično definisanih oblika diskriminacije – uznemiravanje, seksualno uznemiravanje, mobing i segregacija. U kontekstu roda i pola značajno je seksualno uznemiravanje jer se ono vrši različitim polnim radnjama i usmjereno je na vrijeđanje dostojanstva osobe koja trpi diskriminaciju, kao i njeno dovođenje u neprijatan, nepovoljan i degradirajući položaj“, navodi Kotur, te dodaje da Zakon kao centralnu instituciju za borbu protiv diskriminacije prepoznaje instituciju Ombudsmena za ljudska prava.
Ovoj instituciji mogu da se obrate svi koji smatraju da su diskriminisani po bilo kom osnovu, ali moraju imati u obziru da ovi postupci traju jako dugo i da je ishod neizvjestan, jer preporuke Ombudsmena nisu pravno obavezujuće.
„Kolektivna tužba kao alat je potpuno neiskorištena. Vrlo sam skeptična prema onome što osobe sa invaliditetom preduzimaju u svoju korist, jer nas od početka uče da smo slabiji, nemoćni i da ne trebamo da talasamo. Diskriminacija je u našem pravnom sistemu neistraženo polje i nemamo specijalizaciju pravnika u tom smislu“, navodi Kotur, te navodi jedan od najočitijih primjera dvostruke diskriminacije, po osnovu invaliditeta i roda.
„Od svih osoba sa invaliditetom, pravo prvenstva u bankama imaju samo ratni vojni invalidi, što su većinom muškarci. To vam dovoljno govori o svemu“, zaključuje ona.
