Sociološkinja Jennifer A. Reich sa Sveučilišta u Coloradu istraživala je kako neoliberalni koncept individualnog izbora utječe na odluke majki, posebno onih koje praktikuju tzv. intenzivno majčinstvo* (kod nas poznato i kao “helikopter majčinstvo”), na to hoće li i kada vakcinisati svoju djecu.
voxfeminae
Iako među antivakserima ima i žena i muškaraca, u ovom tekstu Reich se bavi isključivo ženama, navodeći da su upravo majke odgovorne za donošenje odluka vezanih uz zdravlje, rizike i državne intervencije kada su u pitanju njihova djeca.
“Analizirajući orođeni diskurs vakcina, ovaj tekst identificira kako inzistiranje na individualnom majčinskom izboru kao dokazu posvećenosti svojoj djeci iziskuje i replicira strukturne nejednakosti na načine koji su teško primjetni, ali imaju značajan učinak na druge,” objašnjava Reich. Dakle, iako naizgled rodno neutralne, odluke o vakcinisanju (kao i drugim aspektima zdravlja djece) odražavaju rodnu, klasnu i rasnu pripadnost.
Prema postojećoj literaturi, djeca koja nisu vakcinisana izborom roditelja (a ne zbog, primjerice, manjka pristupa zdravstvenoj zaštiti) uglavnom imaju roditelje koji su bijelci, u braku, obrazovani i žive u naseljima u kojima obitavaju ljudi sličnog društvenog položaja (kasnije ćemo vidjeti zašto je ovo posljednje važno za odnos prema vakcinisanju). Iako se ideologija intenzivnog majčinstva pojavljuje u gotovo svim društvenim slojevima, ističe Reich, najizraženija je u srednjoj i višoj klasi, koje posjeduju dovoljno materijalnih i kulturnih resursa za ulaganje u djecu, ali i koje imaju najizraženiji strah od toga da će im djeca pasti na društvenoj skali.
U SAD-u je ideja javnog zdravstva donekle u koliziji s neoliberalnim imperativom individualnog izbora, stoga gotovo svaka savezna država ima određeni zakonski mehanizam koji omogućuje roditeljima da odbiju obavezna vakcinisanja, bilo iz medicinskih, religijskih, filozofskih ili drugih razloga. U većini slučajeva roditelji koji koriste to pravo na izuzeće dolaze iz više klase. “Odbijanje vakcina kao elitni proces nameće dva važna pitanja,” navodi Reich, a to su: Kako se žene zalažu za svoju djecu odbacivanjem državne kontrole njihovih tijela? i Kako majke kroz svoje odluke o vakcinisanju iskorištavaju i repliciraju svoj privilegovani položaj?
Brojna istraživanja već su pokazala kako neke majke žele imati potpunu kontrolu nad odlukama vezanim uz zdravstvene potrebe svoje djece, smatrajući se izvanredno kvalifikovanim za taj zadatak, a pritom odbacuju čak i autoritet medicinskih stručnjaka. “Kao upraviteljice rizikom i donositeljice dobrih odluka, žene koje su internalizirale postavke neoliberalne ideologije vide da važnost majčinske uloge kod njih izaziva osjećaj individualnog postignuća i stručnosti.”
Međutim, objašnjava Reich, trebamo imati na umu da je njihova mogućnost izbora posljedica pristupa resursima. Majčinstvo (ali i roditeljstvo uopšteno) je praksa kojom se prenose privilegije, a roditeljima je važnije da djeci pruže najviše što mogu nego da ispunjavaju ciljeve koji se odnose na boljitak zajednice u cjelini.
Nije li, posebno iz feminističke perspektive, poželjno propitivati autoritete – u ovom slučaju zdravstvene stručnjake? Reich odgovara da nije, budući da ove majke zapravo prihvataju patrijarhalnu ideju da žene najbolje vode računa oko djece jer posjeduju “majčinsku intuiciju”. Međutim, upozorava autorica, teško je razlikovati intuiciju od ideje ženske rodne uloge, način na koji se žene odgajaju i kulture majčinstva.
Vakcinisanje predstavlja univerzalnu zdravstvenu intervenciju koja je dostupna svima. Pojedinci stiču imunitet kako bi zaštitili sebe, ali i druge ljude u zajednici. Visokistepen vakcinisanja stvara tzv. imunitet krda, koji označava situaciju u kojoj je dovoljan postotak ljudi vakcinisan protiv zaraznih bolesti te oni stvaraju zaštitu i za one koji nisu vakcinisani.
Reich stoga ističe da odbijanje vakcina pod izlikom slobodnog izbora “povlači važna pitanja o rodu, klasi i društvenoj odgovornosti, uključujući pitanje hoće li i kako pojedinci štititi ili žrtvovati lične slobode u korist solidarnosti i inkluzivnosti“. Problem je u tome što je ideja javnog zdravstva suprotna neoliberalizmu, koji smatra da građani moraju sami donositi odluke. “Diskurs izbora koji koriste majke – o prehrani, radu ili vakcinisanju – naglašava brojne načine na koje neoliberalizam oblikuje osjećaj kontrole nad vlastitim životom, a istovremeno prešućuje činjenicu da je izbor moguć samo iz pozicije privilegije. “Privilegije olakšavaju izbor, ali i potencijalno ugrožavaju zdravlje i dobrobit druge djece čije porodice raspolažu s manje resursa,” upozorava Reich.
Kako bi saznala zašto privilegovane žene pod izgovorom brižnog majčinstva odbijaju vakcinisati djecu, Reich je, između ostalog, provela intervjue s 25 majki koje su ili odbile vakcine, ili su vakcinisale svoju djecu ali onda kada su to same odabrale. Ovdje treba napomenuti da je država Colorado, u kojoj su intervjui provedeni, jedna od država s najnižem stepenu vakcinisanja u SAD-u te ima najviše slučajeva izuzeća od vakcinisanja temeljenim na osnovu uvjerenja. Takođe, većina žena su bile bjelkinje budući da je odbijanje vakcina puno češće u bjelačkim porodicama. Nadalje, dvije trećine sagovornica imaju vlastitu kuću, što ih čini elitnom grupom, što korespondira s podacima o odbijanju vakcina na nacionalnoj nivou.
Dvanaest sagovornica imalo je barem jedno dijete koje nije vakcinisano, osmero njih odlučilo se samo za neke vakcine, a pet ih je odabralo sve vakcine ali prema vlastitom rasporedu (npr. razdvojene su vakcine koje se inače daju istovremeno ili je promijenjen vremenski razmak između dvije doze vakcina). Reich je uočila da ne postoje konzistentni uzorci među ženama koje su odbile sve vekcine i žena koje su odbile samo neke; obje grupe procjenjuju rizik iz lične perspektive. Samo tri sagovornice kazale su da aktivno rade na uvjeravanju drugih roditelja da odbiju vakcine, sarađuju s različitim organizacijama ili lobiraju protiv obaveznog vakcinisanja, dok ostale sagovornice to smatraju privatnom odlukom svakog roditelja.
Na temelju analize njihovih odgovora, Reich donosi sljedeće zaključke:
Majke se smatraju najvećim stručnjakinjama za svoju djecu i vakcine smatraju nepotrebnim (više strahuju od nuspojava vakcina nego bolesti kojima bi se njihovo dijete moglo zaraziti).
Simptomatičan je primjer vakcine protiv hepatitisa B, koje majke smatraju nepotrebnim. Naime, vjeruju da će kroz razgovor o rizičnom (seksualnom) ponašanju djecu usmjeriti na “pravi put” te da se tako djeca neće dovesti u situaciju u kojoj mogu biti zaražena. Te majke smatraju da će zahvaljujući njihovim odgojnim metodama djeca kasnije u životu moći sama donositi ispravne odluke (čitaj: biti dobri neoliberalni građani). Istovremeno, takav pristup omogućuje im da zarazu percipiraju kao posljedicu loših roditeljskih sposobnosti drugih majki.
Majke koje pristaju vakcinisati djecu ali prema vlastitom rasporedu čine to iz uvjerenja da je njihovo dijete jedinstveno. Svako dijete je drugačije, stoga službeni kalendar vakcinisanja nije nužno dobar jer nije prilagođen individualnim potrebama (a svaka majka najbolje zna potrebe svog djeteta). “Ističući važnost individualnih potrošačkih izbora, sugovornice naglašavaju da dobre majke aktivno upravljaju rizikom propitujući savjete i upute stručnjaka,” piše Reich.
Majke smatraju svoje intenzivne roditeljske prakse (prvenstveno vezane uz prehranu i ‘prirodan’ način života) kao alternativni i superioran način jačanja imuniteta.
Većina sagovornica ne vidi potrebu za vakcinisanjem jer vjeruju da mogu svoju djecu održati zdravom kroz intenzivne majčinske prakse. U održavanju zdravlja veliku ulogu igra prehrana porodice, za koju je takođe zadužena žena. Potiče se dojenje jer se vjeruje da antitijela iz majčinog mlijeka štite novorođenče od bolesti (svih 25 ispitanih majki dojilo je svoju djecu, neke čak i do pete godine). Reich napominje da je insistiranje na ‘prirodnosti’ i važnosti dojenja još jedna privilegija imućnih majki i način na koji se one stavljaju u poziciju moralne superiornosti nad drugim majkama (npr. vidi: Orit Avishai, “Managing the Lactating Body,” 2007.).
Pažnja se posvećuje i organskoj hrani te pripremi hrane kod kuće. “Nema dokaza da organska hrana jača imunitet na bolesti. No, majke poput Lauren dokazuju svoju superiornu brigu za dijete posvećenošću kupovinom skupocjenih namirnica i njihovom mukotrpnom pripremom,” navodi Reich. Fokus je ponovo na individualnoj odgovornosti; nijedna od sagovornica ne razmišlja o zdravlju djece koja si ne mogu priuštiti ovakvu prehranu.
Majke nastoje kontrolisati rizik od zaraze ograničavanjem društvenih mreža u kojima se njihova djeca kreću jer smatraju da rizik od bolesti dolazi izvana.
Majke koje odbijaju vakcinisanje često ulažu puno vremena u upravljanje životima svoje djece, a to uključuje i kontrolisanje njihovih društvenih krugova.
Smatraju da ljudi koji dijele njihove vrijednosti i životni stil ne predstavljaju zdravstveni rizik, već da bolest prenose ‘autsajderi’. Potpuni nadzor života djece postaje način kako ih štite od potencijalne zaraze. Ipak, svjesne su da će to postati teže kada djeca budu veća ili kada će putovati (neke majke priznaju da bi ponovo razmotrile vakcinisanje da im dijete putuje “u Afriku ili negdje gdje postoji stvarna prijetnja”), što otkriva i rasne predrasude ovih roditelja. I u ovom slučaju majke primjećuju samo rizik koji predstavljaju drugi, a pritom ne prepoznaju da i njihovo dijete može biti nositelj zaraze. Ne vode računa o zdravlju čitave zajednice, a istovremeno ignorišu činjenicu da njihova djeca imaju koristi od imuniteta krda.
“Objašnjenja koja ove majke daju za odbijanje vakcinisanja – uvjerenost da mogu kontrolisati bolest, dojenje i prehrana, te ograničavanje društvenog kontakta – pokazuju važnost koju žene pripisuju upravljanju životima svog djece i nevidljivim privilegijama koje im to omogućuju,” navodi Reich.
Današnje društvo očekuje od majki iz (više) srednje klase da budu osviještene i odgovorne konzumentice koje će donositi informirane odluke o zdravlju svoje djece, a takva neoliberalna očekivanja suprotstavljena su ideji obveznog vakcinisanja koja obuhvata svu djecu. Te majke i ti roditelji stvaraju porodičnu oazu lišenu rizika od bolesti, ali i uticaja države. Javno zdravlje i život u zajednici jednostavno nisu područje njihovog interesa.
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
