Sve sam mogla i sve sam smjela, ali to, eto, nikada. Kad su me prvi put pustili sa drugarima na rijeku, rekli su da mi je sve dopušteno, ali da se ne usudim s jedne obale na drugu. Mnogo je virova, mnogo jama, rijeka je na tom mjestu ćudljiva i opasna, ponekad satima vrti čamac, a da neće komad mesa. I najbolje plivače je tušila i zato što bliže obali. Najbolje je sjesti na traktorsku gumu, pa polako od Limana do Jame. Ali, preplivala sam je toga ljeta i to ne jednom nego najmanje sedam puta. Nije me bilo strah, ali toga…? To nikada nisam smjela.
NEPOZNAT I NEOBJAŠNJIV STRAH
A kad sam počela da izlazim, moje se znalo: do ponoći u kuću. Brat je mogao kako je htio, a ja kako mi je bilo rečeno. Ne daj bože da zakasnim pola minute. I nikada nisam. Mater me dočeka na vratima, ponudi večerom i isprati na spavanje. A ja nakon desetak minuta, kad se uvjerim da cijela kuća hrče, kroz prozor – na ulicu! I to sam, eto, smjela, nije me bilo strah, ali to… To mi nikada nije padalo na pamet da uradim. Svakog sam se petka i svake sam se subote spuštala kroz prozor, ali to ni da pokušam.
Studirala sam uveliko kada sam jedno veče ostala malo duže sa drugarima u restoranu. Bili su tamburaši, bilo je vino i bilo je ljeto. Popila sam čašu-dvije-tri više nego što je trebalo i tako sam zapetljana krenula i stigla kući. Nisam se plašila da se pred njima pojavim pripita, kao što se kasnije nisam plašila da dođem i malo nakrivljenija nego te noći. Povremeno bih i pred njim na belo popila rakijicu, prije ručka, ili hladno pivo dok roštiljamo, ali ono… Ono nikada i nikako. Kako krenem to da učinim, tako se sva oduzmem od vrata do kukova.
I tako je oduvijek. Sve zabrane mogu lakše ili teže da se sruše, ali ta jedna nikako. Djeca će učiniti sve, i ono što se smije i ono što se ne smije, ali nikada neće zapaliti cigaretu pred roditeljima. Dim neće stidljivo povući ni koji dan prije punoljetstva, ali ni u godinama kada su već odavno svoji ljudi. Postoji neki nepoznat i neobjašnjiv strah od pušenja pred roditeljima. Onima kojima nije strano da pred roditeljima popiju ili da se pred njima kartaju u koji dinar, nezamislivo je da pred materom i ćaćom duvane.
Sinovi će često i zapaliti, ali kćerke nikada. Čak i kada roditelji ne bi rekli nijednu prijeku riječ, ženska čeljad će prije do krvi trpjeti nikotinsku krizu nego što će u materinoj kujini posegnuti za paklicom cigareta. Desiće se ponekad da ih roditelji čak i ponude dimom, ali će uplašene kćerke to odbiti pravdajući se teškim plućima i upornim kašljem koji je nastupio nakon što su sinoć pretjerale. I sama pomisao da posegnu za cigaretom dok su ili mati ili otac tu, pored njih, izaziva drhtavicu i treskavicu. U takvim situacijama će čak i kafu popiti bez duvana. Jedva, s mukom, ali će je popiti.
Kada se sve stavi na papir i kada se podvuče refa, niko ne umije da kaže odakle dolazi ta nelagoda i koje je rodno mjesto toga straha. Zašto je baš duvanski dim tolika opasnost? Zašto su baš cigare nalik strašnoj bajalici koja se nikada ne izgovara? Šta je to u nikotinu zbog čega uglavnom ženska djeca ni ne pomišljaju da ga se dohvate ako su roditelji u blizini? Kakva će se kazna sručiti na onoga ko zaboravi ovo drevno pravilo? Šta će se desiti onome nepomeniku koji slučajno ukreše pred ćaćom u dvorištu?
Pitao sam nedavno mater da li je ikada zapalila pred roditeljima, a ona je odgovorila i prije nego što sam pitanje doveo kraju: Ne! Nikada!! Bože sačuvaj!!! Upitao sam se zašto to nikada nije uradila i šta je toliko strašno u pušenju pred precima, ali ona nije znala da mi odgovori. Samo je izvila ramena i ponovila da nikada nije ni pomislila da to učini. U kratkoj psihološkoj obradi teme, dodala je i to da bi joj se ruke osušile samo kad bi i krenula ka kutiji ronhila. Isto ili slično su mi rekle mnoge koje sam pitao isto.
Da li je duvan štetniji od alkohola?
Da li je opasniji od kocke?
Pa ipak, samo je duvanu udaren embargo pred roditeljima, samo on nema pravo ulaska na tu teritoriju. Usmeni zakoni su često suroviji od pisanih, a među takve dokumente ide i onaj u kojem stoji da je ženskoj djeci zabranjeno da se bave cigaretama u prisustvu roditelja. Propis ne nudi objašnjenje zbog čega se zabrana izriče i baš zbog toga je nevjerovatno snažan i nesalomiv. Sveden na jednu jedinu rečenicu, na jednu jedinu zabranu, na jedno jedino ograničenje, on ne govori šta će se desiti onome ko se o njegovo slovo ogriješi, ali izvjesno je da će kazna biti stravična.
NEOPREZNI TINEJDŽERI
Djeca u pubertetu kriju sve, pa i cigare. Skrivaju pred roditeljima pornografske časopise, prva pijanstva, smušenu zaljubljenost, kečeve iz latinskog, fizike i istorije, poderanu trenerku koja je kupljena nema tome ni sedmica dana, sve češće psovke. Skrivaju i duvan. Roditelji se prave da ne primjećuju, iako znaju i vide sve. Neoprezni tinejdžeri će svakojakim lažima tapacirati mucava objašnjenja, a roditelji će, od slučaja do slučaja, potezati ili jezik ili kaiš. No, ako se pubertetlije kriju po kojekakvim ćoškovima da bi izdimili po jednu, zašto to rade oni koji odavno ne treba da se plaše prijekog roditeljskog pogleda?
Tajna je beskonačna i vječna. Čak i danas kada su svakojaka čuda moguća i kad djeca od tih čuda ne bježe, mnogo je onih koji ne žele ili ne smiju da zapale pred roditeljima. Ni kamuflaža u obliku elektronskih cigareta ne pomaže. Kako čuju materin korak, tako uvlače posljednji dim, a cigaru sabijaju na dno pepeljare koju zatim prebacuju sa druge strane simsa. Mater se nasmije kako se na sličnu diverziju nasmijala i prije dvadeset i pet godina, a kćerka glumi da se ama baš ništa nije desilo dok se u njoj formira superćelijska panika.
Izvor: Oslobođenje
piše: Goran Dakić
