Zamislite scenu:
Mjesto dešavanja: Bogota.
Vrijeme dešavanja: 2011. godina
Meni u rukama petomjesečna beba, suprug zbunjeno stoji i posmatra situaciju u kojoj oko nas desetine razdraganih i veselih dječaka i djevojčica skaču. Jedna od njih prstom pokazuje na mog sina i uzvikuje: “Mira! Ojos azules!” Kasnije sam saznala da je pokazivala na njegove plave oči.
Ovo je moja priča, priča o tome kako je sve moguće pa i putovanje oko svijeta s djecom u pelenama.
Nikada nisam putovanja zamišljala na taj način, ali evo, proteklih pet godina zajedno smo obišli više od četrdeset zemalja i gotovo uvijek jedno je dijete bilo u pelenama.
Prije tačno pet godina odlučila sam da napustim svoj stalni, pomalo dosadni, posao u jednoj softverskoj firmi. Htjela sam da se posvetim putovanjima, pisanju, fotografiji i snimanju filmova. Grafički dizajner i freelance pisac – misija nam je bila da obiđemo svijet i operemo sve tragove našeg starog, tromog, korporativnog života. U to vrijeme smo, svakako, veći dio posla obavljali online. No, kao i uvijek, ne možeš ništa da planiraš – prve godine naše zajedničke avanture saznala sam da sam trudna. Toliko smo vremena proveli planirajući gdje, šta i kako, htjeli smo obići što više i djeca nam se nikako nisu uklapala u tu priču. Zatečeni novonastalom situacijom, ipak nismo stali. Kampovanja su se nastavila, od Yukona do Aljaske – isplanirali smo to prije trudnoće, morali smo završiti!
Stomak je bio sve veći i veći i jedno smo znali: ova beba će da se rodi – negdje?! Sasvim slučajno odlučili smo da to bude gradić Bend, država Oregon. Prvi susret s tim gradom obećavao je mnogo, zato smo ostali neko vrijeme. Rodila sam predivnog dječaka Kola, ali njegovim dolaskom na svijet želja za putovanjima nije prolazila. Svrbili su koferi, gorili tabani i bilo je vrijeme za donošenje ozbiljnih odluka. Dokumentarac koji smo snimali podrazumijevao je putovanje širom planete; Kolumbija, Mijanmar, Tajland, Indija, Dubai. Španija, Ruanda… Čekala su nas četiri kontinenta i složen filmski projekat. Morali smo odlučiti – ili ćemo se vratiti dosadnom i ispraznom načinu života i poslovima od osam do šesnaest časova ili ćemo pokušati nezamislivo – sve to proputovati s bebom u rukama. Odgovor se sam nametao – hoću i mogu da putujem pa makar i s bebom. Majčinstvo ne bi trebalo suštinski da me mijenja, još uvijek je riječ o istoj osobi, samo što sada imam i dodatnu ulogu.
Majka sam.
Razmišljali smo o svim mogućim poteškoćama na putu – od toga gdje ćemo spavati, šta ponijeti sa sobom do tog kako ćemo se hraniti. Manje je više, dojenje je dobro za bebu, a moje tijelo se slagalo s tim. Spakovali smo pamučnu maramu kojom sam mogla da bebu privijem uz svoje tijelo, nešto malo odjeće i pelene. Napustili smo Oregon i otisnuli se u najveću i najuzbudljiviju avanturu u našem zajedničkom životu.
U glavi sam imala samo jedan cilj i zadatak i to nimalo lak – dokazaću sebi da mogu da pišem, fotografišem i snimam i sve to putujući s bebom na grudima. Od žena se prečesto očekuje da se odreknu dijela vlastite ličnosti onog trenutka kada postanu majke. Nisam to htjela. Nisam htjela da žrtvujem svoju slobodu i samostalnost, ništa na ovom svijetu me ne bi ispunjavalo kao putovanja i upravo mi taj osjećaj sreće i zadovoljstva pomaže da na ispravan način vodim brigu o djetetu.
Najčešće postavljeno pitanje bilo je: “Kako smiješ?” Kako smiješ putovati, da li se brineš za njegovu sigurnost, ima li sve što mu je potrebno… Mnogi ne mogu da razumiju koliko su nas sva ta putovanja obogatila. Prestala sam biti žena iza objektiva kamere i postala sam žena s bebom.
Kol nije imao ni punu godinu, a već je proputovao desetine država. Rođendan smo proslavili na plaži. Naučio je da hoda i da jede začinjenu malezijsku hranu. Naučio je koje ulične prodavače hrane voli i šta mu se najviše sviđa.
Nemojte očekivati da vam kažem da je lako odgajati dijete na ulici ili u vazduhu. Prvu godinu proveo je u tuđim rukama. Roditeljstvo nam se svelo na konstantnu borbu između čekanja u različitim redovima i zabavljanja njega, da ne bi plakao. To čekanje i ne doživljavate sve dok ne krenete na put s bebom. Roditeljstvo nam se svelo na pronalaženje što više načina da mu nepoznate prostore učinimo prihvatljivim, da ne bi plakao. Ali vrijedilo je. Putovali smo tako i narednu godinu; šarene boje na Holi festivalu u Indiji, puštanje papirnatih lampi na Tajlandu, metro u Parizu i kolica u Maroku. Sve to, nas troje.
Kao neko ko je odrastao na kuponima za hranu, prilika da moje dijete putuje i uči na ovaj način bila je neprocjenjiva. Svi strahovi koje sam imala nestajali su iz dana u dan. Naučili smo kako da što bolje organizujemo dan – jutarnja kupanja, odlazak u prodavnicu, spremanje doručka. Suprug se budio prije nas i završavao posao tako da bi već do ručka završili veći dio obaveza i imali dan za sebe da radimo sve što nam je volja. Naveče, ja sam radila dok je suprug bio sa njim. I onda opet iznova, on ustaje rano da radi, nas dvoje spavamo… Na svim tim putovanjima trošili smo manje novca nego dok smo bili u SAD. Dolar je bio jak, a zemlje koje smo mi obilazili imale su nizak standard života pa, samim tim, sve je bilo jeftinije. U Bostonu smo stan plaćali 2000 dolara, u Meksiku to je bilo 600. Prilagođavali smo putovanja novoj ulozi roditelja, ne roditeljstvo putovanjima. Kao rezultat toga, dobili smo mnogo neprocjenjivih trenutaka. Recimo, jednom prilikom, na Tajlandu, Kol je spontano rekao: “Hvala”, na lokalnom jeziku. To me nadahnulo i kao čovjeka i kao majku – pružila sam svom sinu priliku da putuje, upoznaje i uči.
Prije nego je napunio dvije godine odlučili smo da se, duže nego inače, zadržimo na jednom mjestu. Odabrali smo Peking zbog učenja jezika, iznajmili stan i plaćali dadilju. Pokušali smo se prilagoditi. Kasnije, te godine, otišli smo u Bejrut da učimo arapski. Bazen na duvanje zamijenili smo kadom, jer smo se uselili u pravu, pravcatu kuću. I upravo tu, u Bejrutu, bili smo svjedoci generacije djece koja govore više od dva jezika. Pričali su na arapskom, engleskom i francuskom, prelazili su sa jednog na drugi jezik kao da prebacuju TV programe.
Do Kolovog trećeg rođendana, iza nas je bilo skoro trideset različitih država, a ja sam opet bila trudna. Ovaj put, rodila sam djevojčicu u srcu Meksika. Ona je imala dvojno državljanstvo, a Kol se sprijateljio sa lokalnom djecom u vrtiću. Našao je čak i djevojke. Da, množina, dvije djevojke.
Ne znam koliko je izlaganje dječijeg mozga svim tim jezicima bilo dobro ili loše, ali neka istraživanja pokazuju da čak i minimalno poznavanje drugog jezika u najranijem djetinjstvu kod djece pozitivno utiče na funkcije i proces dalje socijalizacije. Danas, oboje aktivno pričaju engleski i španski.
Voljela bih da mogu filozofirati i pronalaziti duboki smisao u svemu tome u šta smo se upustili, ali sve se svodi na to da sam htjela vidjeti svijet i u isto vrijeme biti sa svojom djecom. Pisala sam o tome i zarađivala dovoljno za pristojan život. Godinu dana nakon rođenja kćerke spakovali smo kofere i uputili se u Evropu – od Francuske do Hrvatske, na kampovanje.
Često nas ljudi pitaju hoćemo li se barem sada skrasiti, kad su djeca porasla. Jedno ima šest, drugo tri godine. Imamo kuću u Meksiku, djeca idu u
privatnu školu i pohađaju nastavu na španskom. Uskoro ćemo postati bogatiji za još jednog člana porodice i upustiti se u potpuno drugačiju avanturu, ovaj put jedrilicom. Dok za neke život sa dolaskom djece završava, za nas tek počinje.
