Film, kao i knjiga imaju drugačiju poruku za vas kada ga odgledate/čitate u mladosti i kasnijem, zrelom dobu. Tematika je naravno ista ali ono što se promenilo, to ste zapravo Vi.
Život vas je oblikovao kao dečje ruke kada se dočepaju plastelina. Razvlačio vas je i gnječio, dodavao i oduzima sve dok niste postali Vi kakvi ste danas. Malo otvrdnuli od prevelike upotrebe i korišćenja ali opet pogodni za dalju igru i modifikaciju. Po potrebi.
Film mi je u početku delovao šarmantno. Može se reći da mi je čak bio i smešan. Tada već čuvena glumačka trojka, suprug, koga glumi Majkl Daglas (Michael Douglas), ljupka i prelepa supruga Ketlin Tarner (Kathleen Turner), i njihov advokat za razvod Deni Devito (Danny De Vito).
Život supružnika je u početku prepun mladalačke zaljubljenosti i trzavica ali ništa što ljubav ne može da reši. Dok najednom (mada se ništa u životu najednom ne dešava), ne dođe do njihovog sukoba koji će eskalirati i dovesti do kobne smrti.
Momenat koji je na mene ostavio jak utisak, još u mladim godinama jeste, kada Majkl Daglas u trenutku neposredno pred smrt (prouzrukovane njihovim zajedničkim padom sa ogromnog lustera), zaboravlja na sve njihove sukobe i u najvećem ljudskom naporu privlači svoju ruku do nje, Ketlin Tarner, dugonoge kraljice akrobacije.
Koliko puta sam gledala taj film, i svaki put bi me preplavila misao da bi završetak bio mnogo bolji kada bi mu ona sve oprostila i prihvatila ruku pomirenja, te zajedno sa njim zakoračila u zajedničku smrt. Jer ljubav je jača od smrti. Jača je i od života i svih sukoba i nesuglasica.
Jer čovek je rođen da prašta. Da li je?
Duboko uzdahnem dok postavljam sebi ovo pitanje. Ovo se ne odnosi samo na bračne odnose, već i na sve odnose među ljudima (romantične-ljubavne veze, dugogodišnja poznanstva i prijateljstva, rodbinski odnosi). Razmišljam, šta to natera čoveka da podvuče crtu i kaže da je dosta?
Nesuglasice među ljudima su česte, normalne. Skloni smo tome da praštemo i sebi i drugima.
Nalazimo opravdanja, izgovore kako za sebe tako i za druge. Jednom rečju često lažemo sebe. Trpimo uvrede ili još mučnije ćutanje od onih koje smatramo bliskim osobama. Praštamo roditeljima, deci, prijateljima, partnerima. I kao i na filmu, život nam je pomalo drama, a pomalo i komedija. Ipak, svi nekako poverujemo u happy end.
U ovim godinama, ipak, gore navedeni film, meni je manje komedija a znatno više životna drama koju svako od nas ponekad živi. Sada mi je jasniji kraj filma u kome Ketlin sakuplja poslednji atom životne snage i jedva, ali bukvalno jedva pomera svoju ruku do njegove, i taman kad pomisliš da će ih na kraju ljubav spasiti…ona odlučno grabi njegovu ruku i odbacuje je od sebe. Potom oboje umiru na podu prelepe, raskošne kuće koju su godinama zajedno gradili.
Ne trebamo čekati kraj da bismo hrabro i odlučno izgovorili ’’Dosta!’’
Sigurna sam da to znaju svi koji su imali preterano loša iskustva sa ljudima oko sebe. Sa pijavicama, vampirima i svim ostalim modernim nazivima kojima se etiketiraju ljudi loši po nas.
Oni, koji nisu imali ovakve susrete i odnose sa ljudima, može se reći da su ’’lucky bustard’’. Možda nisu od plastelina već su od nekog drugog, izdržljivog materijala. Ili će ih život tek modifikovati. Te će i oni, ko i mi, zbaciti sa sebe nečiju ruku pomirenja. Kad dozlogrdi.
Samo da taj hrabri, konačni čin, ne bude izveden kao i na filmu, prekasno.
dr Nataša Dimitrijević