Biti djevojčica je teško, posebno i bolje nego ikada prije.
Na krovu napuštene zgradu u holandskom gradiću, Frankie i Dora, pijuckaju tajvanski čaj dok uživaju u ljetnom suncu.
,, Ljudi ovdje organizuju žurke stalno’’ – kaže Frankie, pokazajući na slomljene flaše i prevrćući očima na glasnu grupicu ljudi u blizini. Djevojke nose vintidž farmerke, patike koje su one ukrasile (preferiraju personalizovane) i majice s natpisima. Dora obožava Billie Eilish jer Billie priča glasno o ,, Black Lives Matter pokretu i drugim stvarima.’’
Ovo mjesto su otkrile na TikToku. TikTok je aplikacija za koju smatraju da treba da bude zabranjena jer ,,previše je loših stvari na njoj – silovanje naprimjer.’’
Otkrile su planetarno popularni slatki čaj s balončićima preko ,,Instaća” (Instagram). Otišle su na protest za BLM bez da kažu roditeljima jer je bio lokdaun i roditelji im nisu dozvolili. One ne misle da postoji išta što ne mogu da rade jer su djevojke. ,,Taj stav pripada nekom drugom vremenu’’ – kaže Dora.
Frankie, Dora i još milion tinejdžerki u dobi od 11 do 16 godina u bogatom dijelu svijetu – prolaze kroz odrastanje potpuno drugačije od generacija prije njih.
Njihove majke su socijalno i ekonomski ravnopravnije s njihovim očevima (nego što je to bio slučaj s prethodnim generacijama); imaju čitav online svijet koji nosi svoje izazove; izložene su velikim političkim i klimatskim promjena koje utiču i provociraju sve vrste emotivnih i egzistencijalnih kriza.
Novo tinejdžersko doba je intimno i univerzalno. The Economist je proveo godinu dana pričajući sa ogromnim brojem tinejdžerki iz Amerike i Evrope, nekada preko zoom-a, nekada uživo. Saznali smo o TikToku i bubble čaju, bijesu i aktivizmu, šminkanju i anksioznosti (njihovoj i njihovih roditelja), kao i o velikim planovima. Najviše se izdvojio njihov osjećaj za zajednički identitet i potencijal.
Jedna od velikih promjena je poimanje djevojaštva. Vijekovima, djevojaštvo je poimano u odnosu na dječaštvo. Biti fina dok je on zvrk; biti tiha, a on glasan; biti socijalna dok on ima pravo da bude mrzovoljan; biti lijepa, a on ličnost. Međutim, stvari se mijenjaju i djevojčice su sada ohrabrivane da se više bave sportom i da budu glasne i asertivne.
Dječaštvo više nije ključno za definisanje djevojaštva. Djevojčicama je dozvoljeno, i one sebi dozvoljavaju, razna interesovanja, ponašanja i stavove koji su različiti, široki i fleksibilni. Dječaštvo, i dalje, ostaje usko definisano društvom.
Oni koji se bave reklamiranjem stvari, djeci i roditeljima, primjećuju promjenu u trendovima.
Debi Clark, iz agencije za dječije modele Bizzykidz, kaže da oglašivači traže širi spektar ,,tipova’’ za djevojčice; za dječake još uvijek vrijedi parola – jedna veličina za sve. Axel Dammler iz njemačke istraživačke firme, Iconkids and youth, kaže: ,,Gotovo da nema smisla reklamirati djevojčicama jer sada imaju raznolike interese i identitete.“ Većini dječaka se može prodati fudbal i nekoliko popularnih video igara, ali ,,danas su djevojčice zainteresovane za sve”, kaže on s pomiješanim osjećajima očaja i divljenja.
Djevojčice s kojima smo razgovarali potvrdile su ono što su istraživači otkrili: da ovo proširivanje pojma djevojaštva djeluje dobro na njih. To ne znači da je sve sjajno. Djevojčice u većini bogatijih zemalja redovno izvještavaju da su malo tužnije od dječaka, posebno od puberteta na dalje.
Mogu biti zle jedna prema drugoj i prema sebi. Frankie kaže da se ponekad ,,odjednom osjeća tako ružno da se slomi’’.
Stvari mogu biti teže zbog svijeta koji još uvijek ne zna kako se nositi s ovim novim djevojkama. Odgovor na njihovu eksploataciju je da ih se tretira kao osjetljive osobe koje trebaju zaštitu od muškaraca, manipulativnih društvenih medija, i naravno, njih samih.
Istovremeno se slave kao pratiteljke Grete Thunberg – na koju svijet polaže svoje nade za budućnost.
Oslobođenje od određenog ,,kalupa’’ za djevojčice ili ,,sidra’’ za dječake ne znači da djevojčice sebi ne dodjeljuju, ili im se ne nameće, širok raspon ponekad kontradiktornih uloga. One su prijateljice, kćerke, aktivistkinje i žene budućnosti. Svaka uloga pruža uvid u njihovu budućnost – i osjećaj za bogatstvo njihove sadašnjosti.
- Prijatelji
Prijateljstva između djevojčica pružaju bogatu temu za umjetnice, od Jane Austen do Spice Girls do Elene Ferrante. Intenzitet i bliskost djevojačkih prijateljstava iskustvo je koje mnoge žene smatraju kao formativni dio njihovih života. To je, takođe, jedna od prvih stvari koje djevojčice spomenu kada ih se pita šta im se sviđa kod toga što su djevojčice.
Ono što Frankie i Doru čini prijateljicama je povjerenje. Dvije djevojčice (čija su imena, kao i imena svih ostalih djevojčica u ovom tekstu, promijenjena kako bi se sačuvala njihova privatnost) su prijateljice od trenutka kada su postale komšinice u dobi od dvije godine. Znaju da mogu računati jedna na drugu kada život, i druge veze, postanu zapetljane. Dora govori sve Frankie ,,jer je Frankie. Ona je kao moj dnevnik.”
Povjeravanje u drugu osobu ključni je dio djevojačkog prijateljstva. S tim rečeno, svako ko ima – ili je nekada imao – adolescentnu kćerku, zna da ova djevojačka intimnost nije samo blagoslov. Djevojčice su češće od dječaka predmet zlobnih tračeva i isključivanja od strane svojih vršnjaka.
Ipak, bliskost s drugim djevojčicama, nosi i neprocjenjivu podršku. ,,To im daje uvjerenje da su simpatične”, kaže Julia Cuba Lewis iz organizacije Girls Empowerment Network, američke neprofitne organizacije. ,,Snažno prijateljstvo pomaže u stvaranju snažne djevojke.”
Za mnoge djevojčice njihova prva prava prijateljica je njihov prvi susret s ljubavlju van porodice. Čak i ako ,,Volim Garyja” postane centar svijeta, djevojčice često započinju s pisanjem ,,Sharon i Lina, najbolje prijateljice zauvijek” na sveskama i vratima toalet kabina. Dok su prethodne generacije bile vezane za fiksni telefon, čak i ako su ga rastezale što je dalje moguće od znatiželjnih roditelja, mobilni telefon je oslobodio prijateljstvo od svih okova udaljenosti i vremena.
Frankie je jednom cijelu noć provela na FaceTimeu s prijateljicom (njeni roditelji joj sada oduzimaju telefon svako veče ,,kako bi me zaštitili od sebe same”). Gotovo sve djevojčice s kojima smo razgovarali rekle su da im je najteže bilo to što nisu mogle vidjeti svoje prijatelje tokom perioda korone. Anketa britanskog Društva za djecu potvrđuje da je to bio slučaj među britanskom omladinom u dobi od 10 do 17 godina i da su djevojčice imale više problema od dječaka.
Dok su prijateljstva dječaka obično formirana oko zajedničkih aktivnosti, djevojačka prijateljstva obično se formiraju ,,licem u lice” oko emotivnog samootkrivanja: otuda povećana drama, otuda povećana važnost.
Stoga, takođe, dugotrajnost. Mnoge studije u raznim zemljama potvrdile su da su ženska prijateljstva intimnija i podržavajuća. Postoji razlog zašto, barem u Americi, odrasle žene još uvijek pričaju o svojim drugaricama.
Dječaci u bliskim prijateljstvima često se udaljavaju u tinejdžerskim godinama, iako, kada ih se upita, stariji dječaci često izražavaju neispunjenu potrebu za bliskošću. U istoj dobi, djevojčice se obično zbližavaju više nego ikad.
,,Potpuno se razumijemo, možemo se osloniti jedna na drugu. Ako imamo loš dan, pomažemo jedna drugoj”, kaže Cyrene, petnaestogodišnjakinja u prostoriji za odmor srednje škole u Denveru. ,,Dječaci to jednostavno ne rade.” Njene prijateljice Kya, Grace i Orenda snažno se slažu.
Dijele picu dok raspravljaju o tome šta ih čini prijateljicama. Mnogo se smiju. Uživaju ,,biti čudne” zajedno – fraza koju djevojčice diljem zemalja i različitih pozadina koriste kako bi označile neograničenu budalastu slobodu koju cijene. Podijelile su mnoga formativna iskustva: njihov prvi posjet kinu, njihov prvi posjet azijskom restoranu i, kako otkrivaju nekoliko mjeseci kasnije putem Zooma, njihov prvi online aktivizam.
Riječ ,,podrška” često se spominje. Kada raspravljaju o teškim temama, trljaju jedna drugoj ramena, stišću jedna drugoj ruke, šapuću ohrabrujuće riječi.
2. Kćerke
Sve četiri djevojčice iz Denvera navode svoje majke kao svoje uzore i kažu da je to uvijek tako bilo. Način na koji roditelji tretiraju svoje kćeri i kako one reaguju na to je možda ono što najjasnije razlikuje ovu generaciju djevojčica od prethodnih.
Za mnoge djevojčice, dom je sada mjesto na kojem se najmanje susreću sa seksizmom. U istraživanju iz 2018. godine, više od polovine američkih djevojčica između 10 i 19 godina izjavilo je da se osjećaju izložene seksizmu u sportu, a trećine djevojčica je navelo školu i Internet.
Samo jedna od osam je rekla da se to dešava kod kuće. U istraživanju domaćinstava iz 2014. godine, samo 6% američkih odraslih ispitanika se nije složilo sa tvrdnjom da ,,roditelji treba da podstiču jednaku nezavisnost kod svojih kćerki kao i kod svojih sinova”.
U 1970-im godinama američki roditelji koji su imali samo sinove trošili su značajno više na svoju djecu nego roditelji koji su imali samo kćerke. Do 2017. godine, ta razlika je nestala, prema Sabino Kornrichu iz nyu-Abu Dhabija.
Djevojčice danas uživaju veće roditeljske troškove na stvari poput instrukcija, umjetničkog materijala i časova muzike od dječaka. U Kini, roditelji djece u srednjoj školi su skloniji da angažuju instruktora za kćerke nego za sinove i imaju očekivanja da će one ići na fakultet. ,,Zato što djevojčice često postižu bolje rezultate od dječaka, roditelji počinju da imaju veća očekivanja i ulažu više u djevojčice nego u dječake”, objašnjava Jean Yeung Wei-Jun, istraživač sa Nacionalnog univerziteta Singapura.
Ironično, neki stari rodni stereotipi sada mogu pomoći djevojčicama. Kada su djevojčice male, njima se češće čita nego dječacima. Njihovi očevi su pet puta više skloniji da im pjevaju ili zvižde i češće razgovaraju s njima o emocijama, uključujući tugu.
Njihove majke češće koriste složeniji vokabular s njima. Većina toga daje djevojčicama prednost u svijetu koji sve više cijeni ,,mekše vještine”. Djevojčice i dalje imaju manje slobodnog vremena od dječaka, ali danas je to uglavnom zato što više vremena provode u učenju i sređivanju, a ne zbog nepravedne raspodjele kućnih poslova. I u preostalom vremenu za sebe imaju mnogo više slobode.
Djevojčice sve više odrastaju s majkama koje su same. Većina djevojčica iz Denvera ima oca ili očuha negdje u životu, ali one svoje majke nazivaju ,,razlogom da budu dobre” i ,,muškarcem u kući”.
Kya kaže da je njena majka imala samo godinu dana više nego što Kya ima sada kada je rodila Kya; ona se smije kada kaže da njena majka sada vodi svoju radionicu za popravku automobila. Kao i majka Cyrene, koja je takođe postala majka u tinejdžerskim godinama, i ona je pohađala večernju školu, što je dodatni izvor ponosa za njenu kćerku. ,,Ona je nevjerovatno jaka.”
Odnos majke i kćeri je formativan bez obzira na to je li otac prisutan. Djevojčice čije majke odbacuju rodne stereotipe o matematici bolje se snalaze u matematici (očevi na to nemaju uticaja). Djevojčice čije majke otvoreno razgovaraju s njima o menstruaciji i seksu značajno su manje sklone rizičnom seksualnom ponašanju.
Ali kada postoje dva roditelja, oba su važna. Istraživanja sugerišu da su djevojčice možda osjetljivije na roditeljsko ohrabrivanje od dječaka; one čiji su roditelji izgradili njihovo samopouzdanje značajno su manje sklone osjećanju napetosti zbog škole, više su sklone uspjehu, manje su sklone odustajanju od sporta i manje su sklone problemima sa slikom o sopstvenom tijelu.
Sara, dvanaestogodišnjakinja, želi postati hirurškinja. Uključuje se iz svoje ljubičaste sobe u kojoj se nalaze jastuci sa slikama pasa. Voli planinarenje (,,adrenalin je nevjerovatan”), pravljenje kolača i ,,seciranje stvari”. Njena najveća dostignuća u seciranju su žaba, lignja i riba.
Njen otac je potakao njeno interesovanje za kolače i leševe. Njena majka svakog petka pravi kolače s njom. Njena omiljena stvar u vezi sa tim što je djevojčica: ,,Volim da iznenađujem ljude.’’ Ne može da se sjeti ničega što ne voli.
Kćerke mogu da utiču na stavove svojih roditelja, posebno očeva. Istraživači sa London School of Economics pokazali su da očevi s kćerkama u školskom uzrastu pokazuju manju sklonost kao rodnim stereotipima i veću inicijativu kod kuće. Posebne studije pokazale su da imati kćerku utiče na odluke koje donese političari, sudije i generalni direktori. Muškarci koji imaju kćerke će češće zaposliti žene.
Jedna stvar oko koje se slaže sve djevojke je da njihovi roditelji imaju jednodimenzionalan stav prema tehnologiji. ,,Moji roditelji misle da je to sve drama i distrakcija i da smo mi svi ovisnici, ali tehnologija može biti veoma inspirišuća. Postoji mnogo žena koje se bore za prave stvari.’’
Ofcom, britansko regulatorno tijelo za komunikacije, pokazuje da su roditelji zabrinuti da štetnosti interneta. Nerealni standardi ljepote, samopovrijeđivanje, poremećaji u ishrani, selebritiji koji glorifikuju plastičnu hirurgiju, pornografija i predatorski muškarci ih drže budnima tokom noći. Češće će uvesti restrikcije na telefonu djevojčica, nego dječaka i mnogo će češće provjeravati njihove kćerke dok su online (dječacima naknadno gledaju istoriju pretraživača).
Jedna majka uspostavlja slična pravila svom sinu kao i kćerki, ali više brine za izloženost njene kćerke štetnom sadržaju. ,,Ona je mnogo zrelija i znatiželjnija od njega’’. Otkako je dobila telefon prije godinu dana, koristila ga je za divne umjetničke projekte, ali je usput saznala i za 50 nijansi sive i prakse erotičnog vezivanja.
Druga majka isprobava sve aplikacije koje koristi njena kćerka uključujući i ,,plesanje na TikToku’’. Zadivljena je količinom informacija. ,,Mi smo samo imali magazine,’’ – kaže o svom djetinjstvu u Indiji. ,,Oni imaju pristup svemu, svemu. ‘’
3. Tijela
Unatoč emancipaciji i proširivanju identiteta, postoji jedna stvar zbog koje se djevojke i dalje osjećaju na meti: njihova tijela. Više od polovine djevojaka u dobi od 10 do 19 godina u Americi smatra da je privlačnost osobina koju društvo najviše cijeni kod djevojaka. Sedam od deset djevojaka između 14. i 19. godine osjeća se posmatrano kao seksualni objekat.
Nepoznati muškarci su vikali ,,pornoblondje” (mala porno plavuša) Frankie kada bi prolazila biciklom. ,,Nazivali su me svakakvim imenima dok sam hodala ulicom samo zbog onoga što sam nosila”, kaže 13-godišnja Ana iz New Yorka, koja nikada ne zna šta da im kaže, iako bjesni iznutra. Amy, 14, je dobila ,,nešto loše” od muškarca na Instagramu. Nije rekla roditeljima i ne želi o tome razgovarati. Glavni razlog zbog kojeg američke djevojke ne prijavljuju seksualne komentare je strah da neće biti simpatične drugima (,,ljubaznost” je druga iza privlačnosti u onome što misle da društvo najviše cijeni kod njih).
Kada su pitane šta im se najmanje sviđa kod toga što su djevojke, većina djevojaka s kojima smo razgovarali spominje svoja tijela: ,,menstruacija, bljak”, ,,moje bedra, fuj”, ,,rolerkoster emocija”. Ali još više spominju načine na koji su percipirane; ,,biti gledana na određeni način”, ,, biti dama”, ,,imperativ da se uvijek smiješiš”.
Činjenica da djevojke imaju problema i s vlastitim tijelima i s načinom na koji se ta tijela percipiraju, nije ništa novo. U studiji iz 1950. godine pod nazivom ,,Briga adolescenata za tjelesnu građu” primijećene su bojazni među djevojkama zbog ,,debljine, mršavosti, visine, niskosti, nerazvijenosti, ranog puberteta, mitesera, bubuljica, lošeg vida, nepravilnih zubi, ružnog nosa i povučenih brada.”
Djevojke u Britaniji su nesretnije zbog svog izgleda nego zbog bilo kojeg drugog aspekta svog života, prema istraživanju Dječje udruge. Tijekom 1990-ih godina niz knjiga, predvođenih bestselerom Naomi Wolf ,,Mit o ljepoti”, tvrdio je da opsesija potrošačke kulture ženskim tijelom uzrokuje ,,epidemiju” anoreksije među djevojkama i ženama. Studija u časopisu Eating Disorders otkrila je da su statistike gospođe Wolf bile umnožene osam puta.
Međutim, to što su brige pretjerane i senzacionalizovane ne znači da nemaju osnova. Djevojke vrlo rijetko počine samoubistvo; manje su sklonije tome nego starije žene ili dječaci ili muškarci bilo koje dobi u mnogim bogatim zemljama.
Ali broj 10 do 14-godišnjih djevojaka koje su to učinile u Americi se više nego utrostručio od 1999. godine. U Engleskoj se broj hospitalizacija djevojaka zbog samopovrijeđivanja povećao za gotovo dvije trećine u posljednjih 12 godina. Povećao se i broj djevojaka koje prijavljuju simptome depresije.
Istraživači se ne slažu oko toga koliko porast mentalnih problema među djevojkama je rezultat toga što se simptomi sada lakše prepoznaju nego prije i koliko je rezultat promjena u životima djevojaka.
,,Postoji mnogo razloga za nadu u vezi s ovom generacijom tinejdžerki”, kaže Candice Odgers, istraživačica na UC Irvine. Ali ,,one su tužnije. Možda je to zbog svijeta koji smo izgradili.”
Ipak, neke promjene u svijetu pružaju olakšanje. Uzmimo sport: više od vijeka nakon što je Pierre de Coubertin smatrao da je uključivanje žena ,,nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i neprikladno”, više djevojaka se bavi sportom nego ikad prije. One koje se bave sportom imaju manje problema s mentalnim zdravljem i sretnije su sa svojim tijelima.
Djevojke se mogu osjećati dobro i na internetu. Iako je pronađena negativna veza između korištenja društvenih medija i dobrobiti djevojaka, ona je mala, otprilike ista kao uticaj nošenja naočala, kaže Amy Orben s Sveučilišta u Cambridgeu. I smjer veze nije jasan.
Nedavna kanadska studija je otkrila da rani mentalni problemi kod djevojčica mogu anticipirati kasniju upotrebu društvenih mreža, ali ne i obrnuto. Društvene mreže mogu pogoršati stvari za djevojčice koje već imaju probleme, ali za većinu njih je sve u redu.
Djevojčice se protive ideji da postoji nešto loše u tome što se slikaju i žele pokazati koliko kreativni mogu biti TikTok i Tumblr. Jasno je da ,,moje tijelo, moj izbor” uključuje i brigu o njihovom izgledu.
Ziggy iz Londona kaže da neki ljudi imaju stav da ,,možeš biti Instagram-slavna ili pametna, ali ne oboje”. Ona to odbacuje. ,,Možeš biti verzija djevojke iz muške fantazije i možeš biti zanimljiva i imati dubinu…
Objavljivanje slika sebe ne oduzima tvoju dubinu.” Ni slike ne moraju biti određenog tipa. ,,Biti djevojka znači da mogu biti onoliko ženstvena koliko želim ili ne”, kaže Alyssa, 13-godišnjakinja iz Kalifornije.
Poznati negativni uticaj tradicionalnih medija – koji su dugo bili dom za retuširanje i photoshop – veći je od uticaja društvenih medija, koji su dobro opskrbljeni ,,običnim” ljudima. Ideja da alati za uređivanje fotografija na telefonima potiču bum plastične hirurgije je besmislena.
,,Mislim da moji roditelji misle da sam neki idiot koji vjeruje u sve što vidi na internetu”, kaže Isla iz Brightona, kolutajući očima. Generalno, djevojčice to ne čine. (Relevantan primjer, iako iz male studije: dok jedan od pet starijih dječaka misli da je online pornografija realističan prikaz seksa, samo 4% djevojčica to misli.) Razred djevojčica u školi u Denveru odgovarao je na skup izjava o društvenim mrežama.
Nijedna od njih se nije složila sa izjavom: ,,Mislim da su svi prikazi na društvenim medijima realistični.” Većina se slaže s ,,Društveni mediji su uticali na to kako se osjećam o sebi.”
Sve podržavaju ,,Pohvalio sam nekoga drugoga na društvenim mrežama.” Online svijet je mjesto za djelovanje, a ne samo za pasivno prihvatanje.
4. Aktivistkinje
Godišnja konferencija ,,Mi smo djevojčice”, održana u srednjoj školi u Ostinu, Teksas, nudi sesije poput ,,Robotika i ti”, ,,Moje promijenjeno telo” i ,,Dive i raznolikost”; djevojčice koje prisustvuju imaju priliku da nauče fudbalske startove u punoj opremi i da ukrašavaju čarobne štapiće sa šljokicama dok razgovaraju o princezama iz Diznijevih crtaća. Ali prvo moraju da pokažu svoju moć djevojčica.
Na otvaranju konferencije, 1.000 djevojčica lupaju nogama u sali srednje škole dok žena u sportskoj opremi iz 1970-ih energično ih ohrabruje poput Tiggera. Nekoliko djevojčica vadi telefone da snimaju, druge izgledaju zabezeknuto i drže se za prijatelje ili se kriju u svojim duksevima. Oni koji kasne izgledaju iznenađeno. Ali uskoro se tribine tresu dok većina viče i skače.
“Ko vlada svijetom?” pita glavna govornica.
“Djevojke!” urla masa.
“Ko?”
“DJEVOJKE!”
Mali dječak u fudbalskoj opremi – doveden od strane majke jer je njegov trening otkazan – pokriva uši.
Djevojčicama se sve više govori – i sve više osjećaju – da imaju moć. Iako nije istina da one zaista vladaju svijetom, one svakako žele da ga poboljšaju. Pitajte ih o uzorima i reći će vam o Greti Tunberg i Malali Jusufzai, borkinjama za akcije protiv klimatskih promjena i za obrazovanje. Nijedna druga osoba nije ni blizu.
Većina onih s kojima smo razgovarali naziva sebe aktivistkinjama, čak I ako nisu sve angažovane u vezi peticija za uspostavljanje reciklažnih programa ili istraživanja za primjenu vještačke inteligencije u zaštiti životne sredine.
Izluđuju ih seksizam, rasizam, diskriminacija lgbt osoba, siromaštvo, zlostavljanje životinja, beskućništvo, klimatske promjene, bacanje smeća, univerzalna zdravstvena zaštita, uništavanje životne sredine, standardi ljepote i nejednakost. Mnoge su bjesne zbog ,,idiotizma” ljudi koji ne poštuju pravila o covid-19 i uzrokuju nepotrebnu smrt i patnju. ,,Jedina dobra stvar kod kovida je što je dobar za prirodu i životnu sredinu i delfine”, kaže Sara, ,,ali željela bih da ne ubija toliko ljudi u procesu.”
Carol Gilligan, psihologinja, ističe da su mlade djevojčice oduvijek viđene kao glasovi otvorenosti i iskrenosti, od Ifigenije u Euripidovoj tragediji do Klaudije u romanu Toni Morrison ,,Plavo oko” do Džejn Ejr. Međutim, kako su ulazile u tinejdžerske godine, imale su tendenciju da prestanu izražavati svoje mišljenje, pod pritiskom da postanu ,,simpatične” mlade žene.
Današnje djevojčice i dalje brinu o tome da budu voljene. ,,Ono što se promijenilo je ogroman uticaj koji njihovi glasovi sada imaju.” Snažni tokovi u društvu im govore da će neko saslušati njihove glasove, sada kada imaju alate potrebne da govore glasnije – od obrazovanja do interneta do slobode da napuste kuću. Čin izražavanja mišljenja je istovremeno i dužnost i uzbuđenje: hrabar novi način da budu ,,dobre djevojke”.
Početkom marta, djevojčice iz Denvera su nam rekle da se osjećaju više diskriminisane zbog svoje rase nego zbog svog pola. ,,Mislim da ljudi imaju više razumijevanja za djevojčice nego crnce I crnkinje”, kaže Grace.
,,Odmah misle da sam geto, glasna, da nemam inteligenciju jer tako nas vide.” Kao i nekoliko tinejdžera s kojima smo razgovarali tokom karantina, ona i njene prijateljice su frustrirane što se nisu mogle pridružiti protestima pokreta Black Lives Matter. Ali su ,,potpisivale peticije, čitale članke, dijelile informacije i tražile i zahtijevale pravdu”, kaže Kya u e-mailu.
Internet je i resurs za njihov aktivizam i scena gdje se taj aktivizam odvija. Jo, dvanaestogodišnjakinja iz Londona, žali se da joj je ,,samo dopušteno imati Nokiu – nema čak ni emotikone”, što otežava prikupljanje potpisa za svoju online peticiju o menstrualnom siromaštvu. (Razumije zašto se njeni roditelji brinu, ali kaže ,,to je stvarno iritantno”.)
Drugo važno mjesto je škola. U Kaliforniji, Naomi, koja ima 14 godina, kaže da ju je rasizam kojem je svjedočila tokom odgovora na covid i ubistva Georgea Floyda naveo da prikupi iskustva drugih učenika i napiše pismo svojoj školi tražeći da se rasizam obrađuje od četvrtog razreda, to jest oko devete ili desete godine.
Martha, 15-godišnja sestra Ane iz New Yorka, prešla je s lobiranja nastavnika u svojoj školi da uključe klimatske promjene u nastavni plan na lobiranje za klimatsko obrazovanje širom zemlje. Kad god ona i njene prijateljice razgovaraju s nekim moćnim, oneobjave zajedničku sliku na društvenim mrežama, označe osobu ,,zahvaljujući im što su se složili s onim što su obećali da će da urade. To je dobar način da ih drže odgovornima.”
Neki, poput Joe, bore se za pitanja koja se odnose na njihov pol. Sve djevojčice su ljute zbog razlike u platama između polova i seksualnog uznemiravanja. To ne znači da sebe vide kao feministkinje, termin koji koristi samo 28 % djevojčica u dobi od 10 do 19 godina u Americi, prema istraživanju Plan International.
,,Riječ [feminizam] obično izaziva vrlo negativne reakcije”, kaže Mies, jedanaestogodišnjakinja iz Amsterdama. ,,Pogotovo od strane dječaka.” Radije govore o rodnoj ravnopravnosti – ili više od ravnopravnosti. ,,Žene su superiornije”, kaže Cyrene staloženo. ,,Jednostavno jesu. Znaš, ti si žena.
Znam da su dječaci biološki jači”, dodaje razmišljajući. ,,Ali više nikoga nije briga za farme.”
5. Žene budućnosti
Adolescencija djevojčica ne samo da nudi širi raspon mogućnosti nego što je nekada nudila, već i traje duže. Na zapadu djevojčice sada ulaze u pubertet oko desete godine. Godine su se smanjile uglavnom zbog bolje prehrane. Kod crnih djevojčica, koje obično imaju viši indeks tjelesne mase i nižu porođajnu težinu, stvari se događaju još ranije. Skoro jedna od četiri afroameričke djevojčice ulazi u pubertet već sa sedam godina, u poređenju sa 15 % latinoameričkih i 10 % bijelih djevojčica.
Međutim, početak seksualne aktivnosti se odgađa (stope tinejdžerskih trudnoća padaju širom svijeta). I obrazovanje traje duže. Dakle, postoji prostor za produžetak djetinjstva. Ali ne na neograničeno.
- godine grupa radničkih djevojčica u Ealingu, Londonu, zamoljena je da rangira svoje prioritete u životu. Označile su ljubav, muža i karijeru – tim redoslijedom. Kada je isto istraživanje ponovljeno 1994. godine, rezultat se više-manje obrnuo. Pitali smo djevojčice s kojima smo razgovarali da rangiraju svoje prioritete za budućnost na obrascu. ,,Zanimljiv posao”, ,,promijeniti svijet” i ,,finansijska samostalnost” pouzdano su se nalazili pri vrhu. ,,Ljubav” je bila negdje u sredini; ,,brak”, ,,obogatiti se” i ,,imati djecu” bili su nisko – a ponekad i prekriženi.
Djevojčice budućnosti imaju sposobnost samostalnosti koju smatraju ključnom. ,
,Želim dobro obrazovanje i dobar plan za budućnost”, kaže 11-godišnja Ela iz Kalifornije, prije nego što doda da zaista želi imati dva psa.
,,Definitivno želim dovoljno novca za sebe i koliko god djece da imam”, kaže Martha iz New Yorka. Djevojčice u Denveru više trebaju da njihove porodice budu financijski samostalne nego da uključuju muškarca.
,,Mogla bih da priuštim sebi skupi desert, ali mi nije potreban”, izjavljuje Cyrene. Kya se slaže: ,,Ako završim sama, imaću svoje najbolje prijatelje.”
Sat vremena vožnje sjeverno, u Boulderu, grupa djevojčica koje su upravo provele cijelu noć učeći matematiku za dodatne bodove, takođe su mlake prema ljubavi i braku, ali jasne su u vezi drugih aspekata svoje budućnosti.
Jennie planira studirati hemiju i klavir, a zatim ići na medicinski fakultet i postati hirurg ili profesor medicine. Lou kaže da će studirati kompjuterske nauke i inženjerstvo, a zatim raditi u aero-inženjerstvu ,,na AI stvarima”, možda čak i u NASA-i. Poput djevojčica iz Denvera, nekoliko njih zamišlja da će jednog dana posvojiti dijete, s ili bez partnera.
Lični ciljevi i aspiracije za svijet su blisko povezani. Djevojčice u Americi su sklonije od dječaka reći da žele učiniti svijet boljim mjestom; takođe su sklonije reći da žele biti vođe. Jo iz Londona kaže da se nada da će kada napusti univerzitet za deset godina svijet biti pravedniji – ,,i takođe da nije eksplodirao”.
Kada je pitate brine li je to, namršti se: ,,pa da, zbog globalnog zatopljenja. Greta Thunberg kaže da postoji prilično realna šansa za neku ogromnu katastrofu koju nećemo moći riješiti.” Način na koji je njena vlada rukovala s covidom je čini ,,vrlo ljutiom”; razmišlja o karijeri u politici, iako priznaje: ,,nisam sigurna hoću li uspjeti jer imam poprilično puno na svojoj to-do listi.”
Visoka očekivanja svakako nose rizik. ,,društvo još uvijek prentenduje da vidi djevojčice ili kao u krizi ili kao superheroje. Još uvijek tražimo sredinu u kojoj djevojčice mogu biti samo ljudi i dopušteno im je da griješe”, kaže Angelica Puzio, doktorska kandidatkinja na NYU.
Deborah Tolman, autorica koja je proučavala djevojčice decenijama, primjećuje da djevojčice često ne mogu vidjeti podršku iza ,,superheroja” poput Grete i Malale i brine da ,,ako ne spašavaju svijet, misliće da su loše jer su razočarale ljude.”
Kada pitate djevojčice šta ih brine, mnoge zaista spominju pritisak: pritisak da budu dobre, izgledaju dobro i budu dobre. ,,Postoji stalni pritisak da budem pristojna, ljubazna, samouvjerena”, kaže Ziggy: u stvarnosti, ona se osjeća najbolje “pomalo samouvjereno”. Govoriti djevojčicama da trebaju razviti više samopouzdanja samo je dodatno opterećenje za još nešto što trebaju popraviti i biti bolje u tome, piše Rachel Simmons, vaspitačica, u knjizi ,,Dovoljna kao što jeste”.
Ali to ne znači da ne mogu pronaći samopouzdanje u sebi ili ga izvući jedna iz druge. Kada je upitana ,,mislite li da možete promijeniti svijet?”, Sarah izgleda prestrašeno. ,,sama? Oh Bože, ne. Šta ako ne mogu riješiti sve probleme?”
Onda shvati da je ,,vi” množina, ,,vi’’ mijenja sve.
,,Oh, mislite na sve djevojčice”, kaže s olakšanjem. ,,Naravno da možemo.”
Prevela: Iris Janković
