Oh, kako lijepo pričamo o ljudima koji odlaze.
Kroz glavu nam prolaze sve riječi, sve stvari, sve prilike kad smo mogli, a nismo.
Kad smo htjeli, a nismo.
Kad smo čekali ono nešto da bismo, a dočekali mrak i prazninu i nemoć.
Koliko samo tereta na dušu stane?
Za koliko boli je sposobno ljudsko biće?
Koliko daleko nas može dovesti želja za životom?
Koliko nam može produžiti put ljubav onih oko nas?
Voljela bih da sam ti poslala cvijeće taj dan kad sam tražila adresu od tvog tate. Ne znam šta je bilo preče. Iz ove tačke: ništa.
Ali mislila sam da imamo sutra. I prekosutra.
Da ćemo ti Sandra i ja pričati kako smo htjele da te s balonima i tortom sačekamo kad dođeš iz Ljubljane, umalo došle pred tvoju kuću, pa shvatile da si ti još tamo daleko.
Voljela bih da smo mogle uživo da prepričavamo situaciju u kojoj vas dvoje kupujete meni maskaru, s maskama na licu u po tržnog centra u Ljubljani, u pauzi između bolničkih dana.
Voljela bih da nas tvoj odlazak stvarno nauči ono što ja ponavljam svaki dan, da nam sutra ni prekosutra nisu obećani. Da moramo da se volimo sad, snažno, glasno, jako, s balonima, cvijećem, svaki dan, kao da će se sve raspasti za samo pet minuta.
Jer možda i hoće. Nažalost, znam to dobro.
Odmori se, djevojčice mala, hrabrosti velika, osmijehu koji leti oko glave, glasnogovornice zdravog razuma.
Mi ćemo ovdje nastaviti da tražimo ono što smo sve željele da ljudi koji se suočavaju s sličnim dijagnozama zaslužuju da imaju. I nosiće tvoje ime.
Jer po tebi se hrabrost mora zvati.
Kaća, ona zbog koje moramo dalje 💔
