Već dugo neko istraživanje nije izazvalo toliku pomutnju na društvenim mrežama poput onog koje je nedavno objavljeno u znanstvenom časopisu Environment International. Rezultati studije u kojoj su sudjelovali znanstvenici s nekih od najbolje rangiranih sveučilišta na svijetu, a u kojoj je analizirano trideset tampona četrnaest različitih brendova iz SAD-a i Europe, pokazali su da prosječni tampon sadrži čak šesnaest različitih metala, uključujući arsen i olovo.
Prosječna količina pronađenog olova iznosi 120 nanograma po gramu, što je 0,12 mikrograma po litri (μg/L). Usporedbe radi, u Europskoj je uniji maksimalna dozvoljena koncentracija olova u pitkoj vodi 10 mikrograma po litri (10 µg/L), što znači da su detektirane razine olova u omiljenom higijenskom proizvodu veoma male. No, te brojke mnogima i ne ulijevaju previše sigurnosti s obzirom na to da zapravo ne postoji “sigurna razina izloženosti olovu”. Ipak, vrijedi istaknuti da je u 21. stoljeću gotovo nemoguće u potpunosti izbjeći izloženost teškim metalima, s posebnim naglaskom na olovo koje se pronalazi u dječjim igračkama, nakitu i hrani, a u većim količinama uzrokuje ozbiljna oštećenja mozga i središnjeg živčanog sustava. Između ostalog.
Ako mislite da vas se to ne tiče jer koristite isključivo organske tampone, imamo loše vijesti. Organski tamponi možda sadrže manje razine olova od neorganskih, ali zato u sebi imaju više arsena, polumetala koji pak izaziva dermalne i vaskularne lezije, raznorazne karcinome, kao i spontane pobačaje. No utješno je barem to što su pronađene razine arsena u tamponima pet puta niže od trenutačno dozvoljenih granica za pitku vodu.
View this post on Instagram
Da ne bi sve bilo tako crno, treba se reći da je pronađena i prisutnost nekih tvari koje se smatraju dobrima za cjelokupno funkcioniranje organizma, poput kalcija, cinka i željeza.
Kako su teški metali uopće dospjeli u tampone?
Istraživači vjeruju da neki proizvođači svjesno tampone obogaćuju dobrim tvarima poput , primjerice, cinka, i to zbog njegovih antibakterijskih svojstava. Nadalje, budući da se većina modernih tampona proizvodi od pamuka ili mješavine pamuka i rajona, znanstvenici pretpostavljaju da pamuk još u razvoju iz tla i vode apsorbira spomenute teške metale. Iako su neki od njih sastavni dio Zemljine kore, tlo i voda diljem svijeta kontaminirani su pesticidima, neadekvatnim zbrinjavanjem otpada, izgaranjem goriva, industrijskim aktivnostima, kao i nesavjesnim potrošačkim navikama, što nas naposljetku opet vodi do neizbježnog problema zagađenja.
Pritom, naravno, najveći dio odgovornosti snose upravo multinacionalne kompanije, poput Proctera & Gamblea koji se u povijesti već jednom našao u središtu skandala zbog tampona.
Sve o jednom tamponu
P&G je 1975. godine razvio novi revolucionarni tampon Rely koji je mogao, pazite sad ovo, ostati u tijelu za vrijeme čitave menstruacije. Dakle, od tri do sedam dana. Rely je sadržavao karboksimetilcelulozu (CMC), sintetičku tvar koja mu je dala moć hiperupijanja, naposljetku prouzrokovavši i smrt više stotina žena. Sindrom toksičnog šoka (TSS) jedan je od onih tabova što vječno ostaju otvoreni u mozgu svake žene i osobe koja menstruira još od trenutka kada je spomenut na satu biologije u osnovnoj školi.
Naime, riječ je o bakterijskoj infekciji izazvanoj predugim zadržavanjem tampona u tijelu, a koja izaziva vrućicu, ljuštenje kože, osip i u najtežim slučajevima smrt. Mješavina CMC-a, poliestera, poliakrilata, rajona i drugih materijala u dodiru s bakterijama pokazala se poprilično pouzdanom za izazivanje TSS-a. Barem jedna stvar na koju su se korisnici uistinu mogli osloniti! “Remember, They named it Rely”, način je na koji su ga tada oglašavali.
View this post on Instagram
Berkeley Women’s Health Collective već je 1978. optužio P&G zbog uskraćivanja informacija o sastavu i sigurnosti tampona, no bez obzira na negodovanje dijela javnosti, velik se broj žena s obilnom mjesečnicom oslanjao na Rely sve do 1980. godine, kada je zloglasni tampon napokon povučen iz prodaje.
Sindrom neistraženog ženskog tijela
Dakle, povijest nas uči da ni pod koju cijenu ne bismo trebali slijepo vjerovati proizvođačima, kao ni svemu što vidimo na televiziji i na TikTok-u. Većini kompanija profit je i dalje na prvom mjestu, zbog čega će pokušati pronaći svaku rupu u zakonu da zarade što više, uglavnom na vjernosti i naivnosti potrošača, nerijetko i nauštrb njihova zdravlja. Tome dodajte i činjenicu da je ženski reproduktivni sustav među najmanje istraženim područjima u znanosti i dobit ćete pravu toksičnu kombinaciju.
U Velikoj se Britaniji, na primjer, manje od 2,5 posto javno financiranih istraživanja bavi ženskim reproduktivnim zdravljem, neovisno o brojkama koje pokazuju da svaka treća žena ima neki reproduktivni, odnosno ginekološki problem. Čak pet puta više istraživanja posvećeno je erektilnoj disfunkciji koja pogađa 19 posto muškaraca.
View this post on Instagram
Od 1977. do 1993. godine žene u reproduktivnoj dobi isključene su iz kliničkih istraživanja u SAD-u, prvenstveno zbog talidomidske katastrofe iz šezdesetih kada se istoimeni lijek, dotad nedovoljno testiran (jer nije postojala regulativa koja bi to zahtijevala), u nekim državama koristio i za sprječavanje jutarnje mučnine u trudnoći, što je rezultiralo s nekoliko tisuća djece rođene s teškom deformacijom, kao i brojnim spontanim pobačajima. Tek 1993. godine FDA mijenja smjernice iz 1977., službeno nalažući uključivanje žena u klinička istraživanja, osim u slučajevima u kojima postoji opravdan razlog za isključenje (primjerice, ako bolest pogađa samo muškarce).
To znači da su godinama prikupljani podaci, koji se i danas koriste kao referentna točka, rezultat istraživanja provedenih gotovo isključivo na muškarcima. Iako je danas situacija puno bolja, vrijedi napomenuti da su 2019. godine žene činile tek oko 40 posto sudionika u kliničkim istraživanjima za bolesti od kojih upravo najviše boluje njihov spol (rak, kardiovaskularne bolesti i psihijatrijski poremećaji), a mnogi istraživači i dalje izbjegavaju testirati na ženkama miševa zbog toga što fluktuacije hormona i njihovi reproduktivni sustavi kompliciraju rezultate te posljedično čine i samo istraživanje – skupljim.
Znanost i osjećaji
Znanost i nije toliko objektivna kao što se time voli dičiti. Budući da je riječ o području kojim tijekom čitave moderne povijesti dominiraju muškarci, jasno je da će njihova perspektiva, uključujući i postojeće pretpostavke (da ne kažemo i predrasude) o ženama i ženskom tijelu utjecati na istraživanja koja provode. Izvrstan je primjer rad biologinje i spisateljice Helen Hamilton Gardener koja se tijekom čitave karijere borila protiv tada dominantne pretpostavke da su žene gluplje jer imaju manje mozgove od muškaraca. Naime, Gardener je primijetila da veličina mozga nije pokazatelj inteligencije jer da jest, ljudska vrsta ne bi bila najpametnija. Tvrdila je i da veličina mozga ovisi o fizičkoj konstituciji, zbog čega su ženski mozgovi i nešto manji od muških, a njezine su ideje dočekane na zub jer su ondašnji istraživači bili toliko zaokupljeni idejom ženske inferiornosti da je pokušavali dokazati pod svaku cijenu.
View this post on Instagram
Slijepih je točaka u znanosti mnogo, čime je dijelom objašnjeno i to što su se bolesti poput endometrioze tek nedavno počele shvaćati ozbiljno, bez obzira na to što je riječ o kroničnom stanju koje, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, pogađa čak deset posto žena i djevojaka. Uči nas se da je bol normalna i da je treba istrpjeti.
Činjenica da je tek 2024. godine provedeno opsežnije testiranje tampona na teške metale i druge štetne tvari, kada je riječ o higijenskoj potrepštini koju koristi toliko velik broj ljudi na svijetu, samo potvrđuje pretpostavku da je žensko (reproduktivno) zdravlje u znanosti redovito previđeno. Zašto je to tako, pitanje je – kokoši i jajeta.
I što sada?
Spomenuto istraživanje nije uspjelo utvrditi mogu li teški metali iscuriti iz tampona u tijelo, odnosno apsorbirati se preko vaginalne sluznice u krvotok, ali s obzirom na propusnost vaginalnog tkiva, ta je opcija posve izvjesna. Ako bi daljnja istraživanja potvrdila tu pretpostavku, znanstvenici se slažu oko toga da bi to bilo poprilično zabrinjavajuće, posebno s obzirom na potencijalni kumulativni efekt višegodišnje izloženosti tamponima.
Budući da žene i osobe koje menstruiraju u prosjeku prvu mjesečnicu dobivaju s 12 godina, a u menopauzu ulaze s 52 godine, to znači da će menstruirati oko pet godina života, što uključuje i korištenje preko 11 tisuća tampona, uložaka i drugih higijenskih proizvoda. I kao da ta tema već nije dovoljno kontroverzna i zbog takozvanog poreza na tampone, nego sada znamo i da ćemo tijekom života potrošiti oko 1500 eura na proizvode koji nas potencijalno čitavo vrijeme truju.
U svakom slučaju, na vama je da odlučite želite li i nastaviti koristiti tampone ili ne, a ako mislite da pretjerujemo, možda ne bi bilo loše da ovog ljeta na plažu ponesete knjigu Invisible Women autorice Caroline Criado Pérez.
