Davno je ove riječi zapisala Desanka Maksimović i rezervisala sebi mjesto u antologiji naše poezije. I Branko Radičević je pisao “zaustavite januar, da ne prođe mi decembar”, ali nije jasno da li je buncao od jehtike dok ih je pisao, pošto su ovi stihovi više nego zbunjujući.
Mnogi je umjetnik govorio o januaru, kao mjesecu praznika, mjesecu u kojem imamo pravo na nove početke, pravo na ljubav, debljanje, na čitav dan pred televizorom, laptopom, sa knjigom u rukama…
Mjesec po mom ukusu: dosta neradnih dana, hrana, alkohol, praznici, noge pod stolom. Zvuči savršeno?
Bilo bi, da nema vječitog remetilačkog faktora – RODBINE! Da se razumijemo, rodbina je uvijek tu, tokom cijele godine: kao heliko bakterija, herpes ili slična napast.
Dječiji rođendani, slave, osamnaesti rođendani, godišnjice brakova, babine, dedine, svadbe, sahrane i druga veselja – toga ima cijelu godinu. E sad, ako si govedo kao ja, ne posjećuješ te manifestacije, osim ponekad – da te prepoznaju kad dođeš na ostavinsku raspravu. Ali, januarski susreti se prosto ne mogu izbjeći.
Bog nam je dao prijatelje, kako bi se iskupio zbog toga što nam je dao rodbinu.
Volim ovaj citat, naročito njegov drugi dio. Postavlja tezu o familiji kao skupini ljudi nametnutih po rođenju, sa kojima se na silu viđaš na iznad pomenutim svetkovinama.
Inače, ako prema svojim rođacima osjećaš nešto više od iritacije i ako ne kolutaš očima na svaku najavu potencijalnog susreta, ovo nije tekst za tebe. Ako ti se već diže kosa na glavi od januarskih prazničnih susreta sa silnim tetkama, ujnama i drugim avetima, molim nastavi dalje.
Evo situacije: Božić. Rodbina dolazi, ili ti moraš da ideš kod nekoga, jer je Božić i oko toga se ne raspravlja. Odrasla si osoba, znaš valjda šta je red?!
Tvoj prvi zadatak je da se prehladiš.
Ne zanima me kako. Pokušaj sa tuširanjem hladnom vodom i stajanjem pred otvorenim frižiderom, kao Bata Živojinović u filmu “Razvod na određeno vreme”. Zašto da se prehladiš? Sjedi, jedan! Ti znaš koliko babe i tetke vole
da se ljube! A znaš i koliko slabo ciljaju i kako uvijek malo zakače usta. Ne treba ti to. Ako ne želiš baš da se razboliš, primjeni stari trik – neposredno prije susreta istrljaj lice (naročito nos!) grubim priglavkom, da se zarumeniš kao jabuka i izgledaš kao da si pod prehladom. Zahvaljivaćeš mi kasnije.
Drugi zadatak – budi na oprezu.
Imam prostora za samo jednu situaciju, za ostalo se snađi na licu mjesta. Improvizuj! Svi imamo nekog strica/ujaka/random člana porodice koji uvijek ima potrebu da za stolom drži političku tribinu. Njega se čuvaj. Vjerovatno će te upitati šta misliš o novom predsjedniku SAD. NIKAKO NE ODGOVARAJ NA OVO PITANJE, it’ s a trap! Pokušaj da se diplomatski izvučeš, prebacivanjem razgovora u mirnije vode. Probaj sa “pa šta je ovo, ovakvu zimu ne pamtim!” manevrom. Druga stvar na koju treba da paziš jeste da ne sjedaš pored ili preko puta njega, kada sjednete za ručak/večeru. Bićeš stalna meta njegove priče i njegovih…kako da to kažem na lijep način…tečnosti. Ovakvi ljudi su poznati po tome što “tečno govore”.
Treća stvar.
Porodica uvijek ima miljenika/cu. I to nikad nisi ti. Tvojih je godina. Uvijek su te poredili sa njim/njom, i uvijek je tebi pripadao deblji kraj. On/ona ima završen fakultet, posao, omiljen je ne samo u familiji, nego i u društvu. Trči maraton. Najčešće je advokat ili ljekar. Iako ti znaš (kao i svi prisutni!) da je prepisivao/la na fakultetu, da je posao dala stranka, da mjesečno kroz nos progura prosječni budžet nerazvijene opštine, nikako nije dobro da išta kažeš protiv miljenika. Ćuti. Govorim iz iskustva.
Misteriozni sukob
Negdje krajem osamdesetih, nešto se desilo između tvoje mame i tetke Snježane. Razgovor o tome nije dozvoljen, čak niko neće ni priznati da se išta dogodilo, ali jeste. Zbog toga, tvoju mamu i tetku Snježanu porodica drži na što većoj razdaljini. Razgovori između njih su kurtoazni i skromni. Sve zbog mira u kući. Ne pričaj sa tetkom, da ti se majka ne bi popela povrh glave.
Pet: Rodbina iz inostranstva.
Ovo je posebna sorta ljudi. Iako već odavno imaš previše godina za gumene bombone, oni su ih donijeli. Možda će biti i onih koje ćeš prvi put vidjeti. Sa njima su razgovori posebno zanimljivi:
Rodbina: Vidi je što je porasla! Ne bi je nikad pozn’o… Ma sjećaš li se ti nas?
Ti: (glupo se osmjehujući) Ne…ne mogu stvarno da se sjetim.
Rodbina: Pa mi smo te iznijeli iz porodilišta kad si rođena!
Ti: (pucaš sebi u glavu)
Inače, možada ćeš imati malih poteškoća da razumiješ šta to rodbina iz inostranstva zapravo priča, jer govore nekom tarzanskom mješavinom njemačkog i srpskog. Tako će ti reći da su “pod štresom”, kako su malom Kristijanu “kupili novi hendi”, kako je “tamo život samo arbajt, nema nigdje ovako da sjediš po vazdan”.
Savjet: Klimaj glavom.
Baba koja stalno nutka hranom.
OK, ovo znamo svi. Internet je prepun duhovitosti o babi i Čak Norisu, a i većina nas je bila toliko srećna da bar jednom doživi ekstazu izazvanu prejedanjem babinim laganim ručkom (supa, meso, pita, salata, voće, torta, …). Babe treba voljeti, jer su najdivnija bića na svijetu… OK, uhvaćen sam. Baba mi čita LOLU, a obećala mi je prepisati stan, pa moram lijepo o njoj.
Sa babom budite uvijek dobri. Koliko god vi mislili da živimo u patrijarhatu, babe su najzajebanije i svaka velika odluka u porodici mora biti aminovana od strane babe. Što kažu u Mafiji, cappo di tutti capi.
Kraj
Ima toga još, za tri teksta, ali nećemo pretjerivati. Vidimo se sljedeće sedmice. Srećni praznici!
PS: Ovo se, naravno, sve odnosi na TVOJU rodbinu. Ako se slučajno nađeš kod “njenih” ili “njegovih”, tebi svakako nema pomoći.
