Nemam tatu.
A ne, nije umro, živ je… Negdje.
Nemam tatu, tako. Otišao je. Ostavio nas. Razveo se od mame, razveo se i od djece svoje. Tako, kao da nas više nema. Odeš, izbrišeš, kao da nikad nije bilo.
Ne, nije oduvijek. Nekad je bio tu, onda je nestao, u pola života naših. Dosta mu je bilo, nagledao se svega, ide negdje gdje je lakše. Bolje.
Ne znam objasniti, jer ja se i za poderani džemper vežem i žao mi ga odbaciti, gdje neću za čovjeka.
Nemam tatu, i to se kroz moj život uvijek proteže i sveprisutno je. Kad se seliš u drugi grad na fakultet pa ti treba prijevoz za stvari, kad diplomiraš pa je jedno mjesto na fotografiji prazno. Kad ti prvi momak slomi srce. Kad treba netko da se s bratom posvađa. Kad dobiješ prvi posao, a plaća ti je malo kratka. Kad ti pukne guma ili ti automobil treba na servis. Kad sastavljaš namještaj, gradiš kuću ili uređuješ svoj prvi stan. Kad se udaješ, pa nema tko za tobom da zaplače. Kad se svi čudom čude kako ćeš sama do oltara. Kad znaš da ti djeca neće imati djeda da im se raduje i da mu se raduju. Ili kad ti je svekar baš duša od čovjeka i to je tako utješno, ali i tako boli. Kad život krene naopako, ili kad je sve dobro, za tužne i za sretne vijesti. Imaš jednu praznu fotelju, jedno prazno mjesto i jedan broj za nazvati koji zapravo nemaš. Svaki je dan i svaki događaj podsjetnik na to neimanje, čak i kad nitko ništa ne pita.
I onda nastane ona neugodna tišina, pogledi u pod, ili onaj izraz lica „a jadna…“ Jer si u očima njihovim jadna, osakaćena, nešto s tobom nije u redu. Tako se prema tebi odnose.
Ima i onih hrabrijih, što zapitkuju pa kako, pa što, zabadala što bi sve znali da onda donesu svoj sud tko je kriv, tko je bio u pravu, tko je kako zaslužio. Tko je gubitnik, a tko dobitnik, jer svijet tako funkcionira. Tko je jadan u ovoj priči, jer netko mora bit’ jadan da bi sebe namirili.
Nemam tatu. Nemam njegov broj. Ne znam gdje živi. Nije umro. Možda bi mi bilo lakše da jest. Onda bih vjerovala da je htio, ali nije mogao. Ne trebate me podsjećati, znam. Neka, hvala, sama ću.
Jer kad nemaš tatu, puno toga moraš sama. Naučiš i navikneš, i na kraju shvatiš da možeš.
Ovo pišem tebi, djevojčice, kojoj se trenutno ruši mali svijet koji je poznavala.
Znam da sad misliš da nikad više ništa neće biti u redu. Znam i da ćeš se ponekad osjećati kao da si ti kriva, ili kao da ga moraš opravdavati ili objašnjavati ljudima da nije bilo do tebe.
Ovo pišem tebi, da ti kažem sve što bih voljela da su meni nekad rekli.
Znam da ćeš ga tražiti u ljudima koje sretneš – ne čak njega, već oca kakvog si željela imati. Znam da će te prevariti neke oči koje su tople, pa ćeš se nadati da su i sigurne. Znam da će boljeti sve priredbe, diplome, dani očeva, znam da će svaki radostan dan ipak nositi rupu u sebi. Neću te lagati, prepoznat ćeš se u svakoj pjesmi, svakoj priči o ocu, u svakoj filmskoj sceni gdje je tata junak silno potreban za spas jednog malog svijeta. Radovat ćeš se plesovima prijateljica s njihovim očevima i pitat se tko je tvoju sudbinu tako nepravedno krojio. Nedostajat će ti tolike stvari koje se nikad nisu dogodile.
Znam da će te boljeti i pogledi koji ne razumiju, pitanja na koja ne znaš odgovor, šutnje koje ostaju u zraku. Riječi koje nikad nećeš izgovoriti naglas, jer nemaš kome.
Jedno ti mogu obećati – (pre)živjet ćeš. Jednog ćeš dana zastati i primijetiti sve one ljude koji te vole i koji su te uvijek voljeli, koji su najglasnije navijali za tebe i krpali praznine koje oni nisu stvorili. Znat ćeš tad da ti nisi kriva, da problem nije u tebi, da tebe nije teško voljeti i da si sasvim, sasvim dovoljna.
Imat ćeš svoj lijepi život, svoje ljude, svoj mali svemir. I sjetit ćeš se onda jednom, onako usput, da su ti rekli da u takvim pričama uvijek ima pobjednik i gubitnik.
I znat ćeš, čvrsto stojeći na nogama, da nisi ti ta koja je nešto propustila. I da ništa, baš ništa ti nisi izgubila.
