piše Aleksandra Vujisić
Na ovome svijetu ima mnogo dobrih ljudi. Na ovome svijetu ima mnogo dobre energije koja može da pokrene lavine ljubavi i razumijevanja – ali, kako možete i sami da posvjedočite srijećemo se često i sa onom drugom vrstom energije, utemeljenom na vaspitanju različitom od našeg, podstaknutom nedaćama koje ljudi nijesu uspješno prebrodili, time da neki ljudi nijesu imali rame da se na njega oslone ili ruku da im je neko pruži, na navikama ogrezlim u tome da svemu oko sebe prvo tražimo mane.
U trenucima malodušnosti odašiljače takve energije često zamišljam kao bića sa glavom bubašvabe (to je vjerovatno uticaj davno pročitane priče kojoj se više imena i ne sjećam) i automatski mi postanu smiješni, pa tako umanjim njihove pokušaje da mi pošalju ono što u sebi nose. Ipak, ima nečeg duboko uznemirujućeg u toj grotesci (i ne mislim samo na to da se ježim bubašvaba): naime, nakon napada na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine proširila se teorija o tome da su bubašvabe sposobne da prežive nuklearni napad. Tada je javnosti prezentovano da su jedini znakovi života koji su ostali između ova dva grada bile – bubašvabe. Kasnije je nauka dokazala da ovi stvorovi jesu otporni na određeni stepen zračenja, mnogo veći od onog koji ljudska vrsta može da izdrži, ali tim koji je ispitivao količinu radijacije koju mogu podnijeti zaključio je da ove, za većinu ljudi gmižuće neprijatnosti, nijesu neuništive. Piscima naučno fantastičnih priča u kojima insekti jedini preživljavaju apokalipsu ostalo je za utjehu da postoje neke vrste insekata koje su još otpornije na zračenja, ali to je već druga priča. I da se razumijemo, nijesam destruktivna – čak ni one koji mi u trenutku zaliče na bubašvabe nikada ne bih izložila bilo čemu do velikom izvoru svjetlosti i dobrote, pred kojom se nadam da bi počela njihova promjena nabolje.
Pa ipak, da ne bude da insekte nužno smatram nečim lošim, ima i onih koji su mi dragi – i ne, ne mislim na leptirove. Na pamet mi kao anti-teza ljudima bubašvabama padaju na pamet ljudi bumbari. Bumbarov let godinama je opisivan kao kršenje svih zakona fizike, kao nešto nemoguće i nauci neobjašnjivo – tijelo bumbara mnogo je krupnije od krila i po svim pravilima ta krhka krila ne bi mogla da podignu njihova preteška tijela. Matematičke pravilnosti nijesu važile za kretanja živih bića, pa su se uključili cijeli timovi da objasne let ovog, po svim kriterijumima, letača bez pokrića. Naučnici su došli do zaključka da se njegova krila kreću nezavisno jedno od drugog, da svaka strana tijela pravi pokrete nezavisno od druge što je jedinstven način kretanja u čitavom životinjskom carstvu. Meni se čini da bumbar leti jer mu niko nije rekao da ne može. On ne zna da postoje ograničenja i zato vjeruje da može – sad vam je jasno zašto mi srce hrli bumbar letačima?
I to me vraća na početak ove priče – ima mnogo ljudi koji uprkos grubostima svijeta, uprkos svemu lošem što nam zamagli pogled, uprkos malim i velikim problemima, nepravdama, umoru i ometačima svakakve vrste ipak lete – svojim nejakim krilima pokreću svoja nezgrapna tijela. Zato ako možete da birate nemojte nikada biti bubašvaba, budite uvijek bumbar.
