Cijeli svoj život sam slušala kako je neko „samo domaćica“ aludirajući na ženu koja nema posao.
Kako nema?
Kod kuće je bezbroj poslova, a nula izgovora. Od tebe se traži, od tebe se očekuje.
Moja baka je bila domaćica. Ja sam naivno uvijek mislila kako je bakin posao bio divan i lakši od majčinog. Ona kuva za one koje voli, brine o nama, pere, pegla, izmišlja i zabavlja.
Ona ekonomiše i nabavlja. Nema slobodan dan ili vikend jer radi svakog dana, a rijetko kada neko ima razumijevanja za nju, jer je naposlijetku samo domaćica. Kao da je to neki posao?
Mi žene koje radimo uvijek imamo neki izgovor kada nešto nismo stigle. Uvijek možeš kupiti ručak, napraviti sendvič ili otići u restoran. Za domaćicu izgovora nema, jer šta je drugo radila cijeli dan? Gledala turske serije, misli većina.
Nama će i zažmiriti na jedno oko kada vide prašinu i neoprane prozore, jer si jadna „umorna od posla“. Domaćici se ne oprašta. Mi ne moramo da peglamo, jer ko bi peglao nakon napornog dana?! Domaćica pegla i gaće, jer se to od nje očekuje.
Domaćica mora da stigne sve. Domaćica mora da zna sve. Domaćica rijetko kada ima pravo na PMS, migrenu ili nervozu. Pa zaboga ko se još umorio od kuće? Malo radiš, pa prilegneš, misle ove, koje domaćice nikada nisu bile. Ako je još porodica mnogobrojna, tu ni 24h nije dovoljno.
Domaćica ne kupuje kolače, jer ima sve vrijeme ovog svijeta, a kupovne kolače poslužuju samo zaposlene žene. Domaćica mijesi, peče i riba dok ne zablista. Uvijek nosi osmijeh i ljubav prema bližnjima. Ako nekad popizdi, gledaju je sa čuđenjem.
Sve one žene koje su vlastitim izborom ili nametnutim okolnostima domaćice, zaslužuju orden. One nikada nisu samo to. One su i pekarke, i slastičarke, i čistačice, i šnajderice, njegovateljice i drugarice. One su sve! Rijetko kada imaju vremena da budu svoje, jer ne mogu stići od tuđih potreba. I onaj jedan sekund koji uzmu da urade nešto samo za sebe, neko cvili i vapi: „Daj!“.
Domaćici ne treba mašina za suđe, jer šta je par tanjira. Na brzinu će.
Njoj ne treba sušilica jer treba preciznošću hirurga da prostre svoj veš, kako ne bi bio nabacan na štriku, jer šta će reći komšije. Šta drugo nego: „Ionako nema nekog posla!“.
Domaćica se često definiše kao ženica koja je cijelog života sanjala da pere i pegla krpe, štirka stolnjake i mijesi kiflice. Ona je pred emancipovanom ženom uvijek manje vrijedna jer se „ne bori za sebe“.
Da bi trebala malo više da se bori, trebala bi.
Da bi trebala nekada svima da vrisne: „Idite do đavola“, i to bi trebala.
Da bi mogla nekada da kupi ručak – mogla bi.
Da bi mogla nekada preskočiti peglanje i podići noge u vazduh – mogla bi.
Da bi trebali malo više da je poštuju – trebali bi.
Onaj ko domaćica nije bio, niti zna kakva je to odgovornost, ni kakva je žrtva. Onaj ko kuvao nije, ne zna koliko truda treba da svakog dana napraviš tri obroka, a ponekad i desert, jer kod kuće si i imaš vremena.
Domaćica je superheroj, jer otprilike toliko vještina mora i imati.
Kada muž dođe sa posla bilo bi poželjno da lijepo miriše i nosi čipku, kako je ne bi mijenjao za neku koja šporetu ni prišla nije. Džaba ona tvrdnja da ljubav ulazi na stomak, kada zamisli tebe u pamučnom vešu dok ti kosa miriše na zapršku, dok njegova koleginica miriše na Chanel, a kulinarski domet joj kuvano jaje.
Svim teretima i obavezama domaćice dodajmo i taj da ne smije izgledati kao „domaćica“. Ni slučajno!
Ja bih rekla – jebite se! I komšije, i porodice i okruženje! Pa neka ide kod ove koja mu miriše ljepše od tebe! Biće to mnogo manje razbacanih čarapa i košulja za peglanje.
Domaćica ne bi trebala biti žena koju sažaljevaš, jer ima više vještina i od tebe i mene. Trebala bi samo da nauči da ponekad kaže: „Ne mogu i neću!“.
Niko još nije umro od sendviča i malo prašine!
