Ako ona ikada umre, umrijeće i dijelić mene sa njom.
Onaj naivni, dječiji. Onaj koji još uvijek voli da joj se sklupča u krilu iako je sada mnogo manja i sitnija od mene.
Ako ona ikada odluči da zaspi zauvijek, zaspaće sve one naše dječije igre u meni i srce će početi da krvari.
Ako ona ikada umre, ne znam kako ću ja dalje moći da živim bez njenih kao ugljen crnih i dobrodušnih očiju.
Ako ikada umre, otiće i pola mene s njom.
Ako jednog jutra odluči da ne otvori oči, zaspaće sa njom i ruke koje su me najljepše grlile.
Zagrljaj koji je uvijek bio utočište za sve moje bezobrazluke.
Ako ode prije nego što mi još jednom kaže „ljubi te baka“, u mom srcu će ostati ogromna praznina.
A otiće, znam da hoće, jer i to je život.
Ponekad sam je znala obilaziti kad se uspava, kako bih bila sigurna da još uvijek diše. Uvijek je mirisila na ljubav i dobrotu. Uvijek bi me branila i bila na mojoj strani i kada sam kriva, jer to je porodica. Kada stojiš uz svoje, pod svaku cijenu.
Pomenem je ponekad, kada pišem, ali nisam imala hrabrosti da joj posvetim cijelu priču, jer mi je svaki pokušaj pisanja zvučao kao oproštaj, a ja nisam spremna da joj kažem zbogom još uvijek. U šali sam često znala da joj kažem da će morati da živi makar 100 godina. Danas se plašim da ni tada ne bih bila spremna da pustim njenu smežuranu ruku.
Češljala bi me svako veče pred spavanje dok sam bila djevojčica i uplitala kosu u pletenicu kako se ne bi zamrsila. Niko nije umio da to uradi tako strpljivo i nježno. Niko nije, i nikada neće moći da utješi kao ona. Imala je prirodne lijekove za sve ono što je boljelo. Izmišljala je najljepše priče pred spavanje, iako nikada nije naučila da čita.
Ona me nije rodila, ali je moja druga majka. Ona nježnija.
Ako jednog dana odluči da nam mahne poslednji put, znaću da je živjela životom koji je obogatio sve koje je ikada srela.
Za sada neka ostane.
Neka mi još govori da me se poželjela i neka se još nekoliko puta obraduje sitnicama koje joj kupim uz obaveznu opasku: „Što si trošila svoje parice?“.
A ja? I kada bih joj svijet poklonila, malo bi bilo, za sve one svijetove u koje smo nas dvije zajedno otišle.
Želim da me još dugo godina dočekuje na pragu naše kuće i da je uveče poljubim za laku noć kada joj život već nikada nije bio lak.
Da joj još mnogo puta napravim lazanje, a da im se ona divi kao najluksuznijoj deliciji koju je ikada pojela.
Želim da još dugo godina bude moja baka. Moja vila. Moja drugarica i moja svjetlost, jer ne znam da li ću ja moći da sijam bez nje.
Svjesna sam da pijesak u njenom satu već godinama curi. Znam da joj je već osamdeset pet. Vidim da se ponekad teško kreće i kako sve više spava.
Umorna je. A joj i dalje ponavljam malo u šali, a mnogo više u zbilji da mora da dočeka tu stotu. Kroz smijeh mi odgovara: „Ajme, ne daj Bože!“.
Nikada neću biti spremna da je pustim jer ću tako morati da pustim i dio sebe, a ne umijem. Ne umijem da budem bilo šta drugo, ako znam da nisam njena unuka. Znam da ću to biti zauvijek. Znam da će naša sjećanja i uspomene da griju moje srce u godinama koje dolaze. Znam da ne trebamo da se opraštamo sa onima koji su još uvijek živi, i ne opraštam se.
Neka ostane zauvijek!
