Jutros sam ustala malo poslije 9:30. Nikad ne biste pogodili, jer sam jučer na Instagramu objavila naslovnicu knjige Budni u 5, i napisala da je vrijeme za promjene. Jedva sam se izvukla iz tople, šarene posteljine sastavljene od tri različita seta. Dok sam išla prema kuhinji, spotaknula sam se o papuče koje je on ostavio nasred hodnika. Opsovala sam mu sve živo i neživo, srećom već je izašao na posao pa me nije čuo. Isto se ne bi reklo da mu tako psujem kad gledate objavu s Instagrama ispod koje ga volim najviše na svijetu.
Doručkovala sam pola litre kave. Padala je kiša i puhao vjetar, pa mi nije palo na pamet otići na trening. Sigurno imam neke stare fotografije iz teretane koje ću nekad reciklirati. Bacila sam pogled po stanu. Kauč je ostao neuredan kakvog smo sinoć i ostavili – razbacane deke, vrećice pojedenog čipsa i daljinski od TV-a na podu. Taj bi kauč trebalo zamijeniti, kad smo sređivali stan netko nam je poklonio svoj rabljeni i to se već na njemu vidi. Zato pazim da ga nikad ne uhvatim na fotografijama. Iako taj kauč čuva neke od najljepših uspomena.
Dok sam kuhala kavu u kuhinji, ručka od ladice mi je ostala u ruci kad sam je pokušala otvoriti. To nije stara kuhinja, ali izgleda da nismo trebali uzeti onu na popustu.
Hodnik je pun prašine, ali sad ne bih uzela usisivač u ruke ni da mi život o tome ovisi. Tko usisava po kiši? Sudoper je pun prljavog suđa, iako nam je perilica odmah pored. Trebalo bi složiti čisti veš. Neka čeka.
Otvaram mail, tamo par usiljenih poruka gdje me s pretjeranom i lažnom ljubaznošću mole da nešto napravim. Nemam volje ni lažno se virtualno osmjehnuti pa zatvaram laptop. Zvoni mi mobitel, opsujem i stišam ga jer sad ne mogu ni razgovarati. Znam, nikad ne biste po mom Instagramu rekli da ja psujem i tamo sam jako društvena osoba.
Za ručak su ostatci od jučer, jer se kod nas hrana ne baca. Podgrijem u mikrovalnoj i dok žvačem, mislim kako je to jedan nimalo Instagramičan ručak. Onda pojedem pola čokolade. One obične, s umjetnim bojilima i tonom šećera, iako sam jučer uz kavu slikala onu sa puno posto kakaa.
Otišla sam u kupaonicu, trebala bih se istuširati. Kosa mi je masna, izgleda kao da bih jaje na oko mogla pržiti na glavi. Ne da mi se, svežem je u rep, malo šampona za suho pranje i može proći. Namažem lice jednom kremom i to mi je sva rutina. Jedva sam iscijedila kap kreme iz prazne, preskupe tube koja opet čeka da dođe na red za kupnju. Ne šminkam se, iako sam sinoć na fotografijama izgledala kao milijun dolara. Istuširam se (osim kose, to je ipak pothvat) i sa sušila uzmem plavu košulju od jeansa. Da, istu onu koju sam nosila jučer, samo sam je sinoć oprala.
Imam rupu na čarapama, ionako nitko neće primijetiti. Mama bi bila „na aparatima“ da zna, ali valjda neću baš danas završiti u bolnici.
Sjedam u auto, svijetli lampica goriva, upalila mi se rezerva. Valjda će izdržati do sutra. Kiša je prestala i sunce je izvirilo, možda je vrijeme za jednu #lifeisgood objavu, iako se danas tako i ne osjećam. To nitko ne mora znati.
U trgovini kupujem kiseli kupus i kobasice i to ćemo za večeru jer to baš volimo, iako nije baš za Instagram. Nema veze, slikat ću sutra ručak ili ću zamoliti kumu da mi uslika njezin, a da ga ja objavim.
Na blagajni uzimam i knjigu, neki jeftin ljubić koji ću skriti od javnosti, umjesto njega objavit ću neku self-help knjigu ali u jeftinim ljubićima baš uživam.
Vraćam se doma, on je već stigao s posla, gunđa jer je gladan, a ništa mu se ne jede. Ostavlja prljave tragove po pločicama, ne čistim ih, ne da mi se. Danas mi ide na živce pa ga ignoriram. Sutra ćemo se voljeti više. Na Instagramu se ionako uvijek volimo. Najviše na svijetu.
Ne da nam se spremati večeru pa pojedemo sendvič od parizera i majoneze. Ostavljamo prljave tanjure na radnoj površini. Posvađamo se hoćemo li gledati utakmicu ili film. Dan je bio nikakav, pa na kraju gledamo neki cringe reality. Nikad ne bismo na glas priznali da to pratimo.
On odlazi spavati u krevet, ja ostajem na kauču jer baš volim spavati na kauču.
Tako ponekad spavamo odvojeno, iako se volimo. Najviše na svijetu, pa pogledajte mi Instagram.
Sutra ću ustati u 6, napraviti zdravi doručak, otići na trening. Raditi cijeli dan, u međuvremenu skuhat zdrav i estetski prihvatljiv ručak, otići na matchu u neki osunčani kafić, odgovoriti na sve mailove i pozive, navečer izaći s prijateljima u neki top restoran. I naravno, sve ću poslikati i objaviti. Objavit ću i fotografiju s njim, iako on mrzi slikanje, uz prikladan opis. Jer se na Instagramu volimo, najviše na svijetu.
Znam da vas ne zanima moj život, ali djelovalo mi je kao da vam od silnih Instagrama treba podsjetnik kako izgleda jedan običan, normalan život.
