Biti roditelj u savremenom dobu predstavlja veliki izazov, posebno jer se današnji roditelji nalaze između tradicionalnih vrijednosti i modernog roditeljstva koje se promoviše putem interneta, smatra defektologinja Kosana Tojić.
– Mi smo učeni po jednom modelu vaspitanja, a djecu odgajamo po drugom. Među prvim smo generacijama koje svjesno izlaze iz zone komfora i pokušavaju da promijene obrasce, ističe Tojić.
Dodaje da roditelji žele učiti i educirati se, ali često nailaze na nerazumijevanje okoline. Ipak, naglašava da brzih rješenja u razvoju djece nema.
– Roditelji često traže tri koraka ili priručnik, ali razvoj djeteta ne funkcioniše tako. Naš mozak je isti kao i ranije, ali uslovi života su potpuno drugačiji, kaže.
Iz dugogodišnje prakse izdvaja tri najčešće roditeljske greške – uvjerenje da dječaci kasnije progovaraju, pripisivanje razvojnih poteškoća lijenosti i prezaštićivanje djece.
– Djeca nisu lijena, niti je tačno da dječaci kasnije progovaraju. A previše štititi je jedna od najvećih prepreka zdravom razvoju djeteta, poručuje Tojić.
Defektologinja ističe da postoje jasni razvojni pokazatelji koje ne bi trebalo ignorisati. Smijeh kod bebe, kako navodi, trebalo bi da se pojavi najkasnije do 12. sedmice života. Također, očekuje se da dijete do devetog mjeseca počne da puže. Jedan od važnih pokazatelja je i pokazni gest, koji bi trebalo da se javi do 12. mjeseca, najčešće između desetog i dvanaestog. Kada je riječ o govoru, dijete sa godinu dana trebalo bi da izgovara barem nekoliko riječi, poput „mama“, „baba“, „daj“ ili „tata“.
– Naravno, razvoj ima svoje segmente i sve se postepeno nadograđuje. Odstupanja su moguća, ali ne smiju trajati predugo, naglašava Tojić.
Danas sve veći broj djece s kašnjenjem u govoru te roditelji često postavljaju pitanje kako da znaju da li je kašnjenje zabrinjavajuće.
– Postoji okvirni period tolerancije, koji može trajati do šest sedmica. Nakon toga već treba reagovati. Roditelji nerijetko misle da pretjerujemo, ali nažalost, nije tako. Kada sam prije sedam godina radila procjene, dvogodišnje dijete je imalo fond riječi 200, danas je to oko 50 riječi, upozorava stručnjakinja.
– Iako se često misli suprotno, dječaci su zapravo mnogo osjetljiviji, ističe Tojić, govoreći o savremenom odgoju. Kako objašnjava, brojni razvojni poremećaji znatno su češći upravo kod dječaka.
– ADHD se kod dječaka javlja čak četiri puta češće nego kod djevojčica, isto važi i za autizam. Njihov nervni sistem je osjetljiviji, a čula i senzori jače reaguju, navodi ona.
Zbog te osjetljivosti, dječaci se često od malih nogu uče da “očvrsnu”.
– Nažalost, to očvršćavanje se često dešava silom prilika, umjesto kroz razumijevanje i vođenje, upozorava.
Posebno naglašava važnost ranog perioda razvoja.
– Do treće godine dijete prolazi kroz tzv. ego-fazu, fazu “ja i samo ja”, u kojoj dijete doživljava svijet isključivo iz svoje perspektive. Tada se formiraju i osnovne emocije. U tom periodu, kaže, roditelji imaju ključnu ulogu.
– Tu se moraju postaviti jasne granice. Tantrumi su dio razvoja, ali dijete mora izaći iz te faze uz podršku odraslih. Nažalost, mnogi odrasli muškarci ostanu zaglavljeni u toj razvojnoj fazi. Ne zato što su to željeli, već zato što nije bilo nikoga da ih vodi. Dovoljno je svega 15 do 20 minuta kvalitetnog, direktnog kontakta dnevno da bi dijete “cvjetalo”, ističe Kosana.
Kako naglašava, to ne znači usputnu pažnju dok roditelji obavljaju druge obaveze.
– To nije vrijeme u kojem govorimo: „Samo da sklonim ručak.“, „Samo da se javim na telefon.“. To znači da sjednete s djetetom na pod ili za sto, prilagodite se njegovom uzrastu i energiji i pitate ga: „Šta želiš da se igramo?“. Imam 20 minuta. Dijete će to odmah prepoznati i željeti se igrati, objašnjava ona.
Prema njenim riječima, mnoga djeca koja dolaze na savjetovanja imaju problematično ponašanje isključivo kako bi privukla pažnju.
– Roditelji često kažu da se dijete ponaša katastrofalno, ali u najvećem broju slučajeva ono samo traži pažnju, kaže i naglašava da djeca do šeste, pa čak i sedme godine, ne razlikuju dobru od loše pažnje.
– Za njih je svaka pažnja – pažnja. Ako mama ili tata gledaju dijete dok vrišti i urla, njemu je to dovoljno. Dobio je ono što želi i takvo ponašanje će ponavljati, ističe Kosana te zaključuje da promjena ne počinje od djeteta.
– Roditelji me često pitaju kako da to promijene, a odgovor je jednostavan – tako što će promijeniti sebe, poručuje defektologinja.
