Kad se preljuba preseli u inbox
U terapijskom procesu sam imala ljubavnicu i to sam znala od početka.
Ali, ono što tada nisam znala jeste da ću godinu dana kasnije imati i ženu njenog ljubavnika.
Ljubavnica je godinu dana bila skrivena i godinu dana slušala rečenice tipa:
“Samo još malo.”
“Ne mogu sada zbog djece.”
“Ti si ona prava, samo je sada situacija komplikovana.”
To je ta klasična literatura koju su pročitali oženjeni. Nikakvo novo štivo.
Kada je ljubavnica shvatila da se „uskoro“ neće desiti, odlučila je preuzeti stvar u svoje ruke.
I to, na vrlo kreativan način.
Poslala je snimke iz spavaće sobe njegovoj ženi. A poslala je i fotografije i poruke, za svaki
slučaj.
Kako kaže, nije to uradila iz osvete, nego iz brige.
Ona: Ja sam samo htjela da ona zna istinu. Da ne živi više u laži.
Ja: Zanimljivo. Godinu dana ti laž nije smetala, ali postala je problem tek kad si ostala bez
obećanja.
Ona: Pa zar nije fer da zna da joj muž ima drugu? Da zna istinu?
Ja: Fer bi bilo da si to rekla njemu. Ili da si izašla iz odnosa. To što si uradila nije dokazi istine.
To su poruke moći. Poruka: “Pomjeri se. Ovo mjesto sada želim ja.”
Ona: Htela sam da shvati da on ima mene i da će ga izgubiti ako ne reaguje.
Ja: Drugim riječima, htjela si da se ona povuče kako ti ne bi morala donijeti odluku.
Ona: Ali ja sam čekala. I nadala se. Zar to ništa ne znači?
Ja: Znači. Znači da si pristala biti nečija tajna i sada tražiš da to neko plati. Ali, čini mi se da pogrešna osoba plaća cijenu.
U tom trenutku obično zastanemo. Jer postaje jasno da ovo nema veze s ljubavlju. Ovo ima veze sa pozicijom i sa vidljivošću. Kao i sa idejom da će tuđi pad konačno potvrditi vlastitu vrijednost.
A terapijska istina, koliko god bila nepopularna, glasi: mjesto koje se osvaja poniženjem druge žene nikada ne postaje sigurno mjesto.
