Psihologinja Pašić govorila je i o sve češćoj temi sagorijevanja na poslu. Prema njenim riječima, sindrom sagorijevanja razvija se kod ljudi koji su izrazito posvećeni onome što rade, ali pritom ne postavljaju jasne granice.
Šta se zapravo krije iza iscrpljenosti koja nadilazi običan umor i prerasta u duboko psihološko stanje?
U novoj epizodi Oslobođene, psihologinja Elma Pašić govori o burnoutu, pritiscima koje sami sebi namećemo, perfekcionizmu i društvenim očekivanjima koja žene guraju da budu sve u isto vrijeme.
Kada borba za balans postaje neizdrživa, šta znači izgovoriti “ne mogu više” i kako prepoznati prve znakove sagorijevanja te naučiti postaviti granice bez osjećaja krivnje.
Istaknula je da ljudi, bez obzira na godine, često nisu sposobni prepoznati vlastite emocije. Iako razvijamo različite vrste pismenosti (digitalnu, medijsku ili financijsku) emocionalna pismenost ostaje zanemarena. Kako objašnjava, nemoguće je upravljati emocijama ako ne znamo šta tačno osjećamo.
– Da bismo negdje stigli, moramo znati gdje idemo. Isto je i s emocijama; ne možemo ih regulisati ako ih ne prepoznajemo, poručila je Pašić, naglašavajući da je imenovanje emocije prvi i ključni korak ka njenom razumijevanju i upravljanju.
Govoreći o emocionalnoj regulaciji, govorila je o sistemu preživljavanja, koji se aktivira u trenucima stresa i ugroze, kada dominiraju hormoni poput kortizola i adrenalina. Tada je fokus isključivo na “pregurati dan”. Drugi je akcijski ili dopaminski sistem, usmjeren na postignuća i konstantno pomjeranje granica. On nas motivira da budemo produktivniji i uspješniji, ali nosi i rizik, nikada nema
kraja. Uvijek postoji “još nešto” što treba uraditi, što često vodi ka iscrpljenosti i sagorijevanju. Pašić upozorava da je stalna zauzetost postala svojevrsni statusni simbol. U društvu se često vrednuje pretrpan raspored, što dodatno pojačava pritisak, posebno kod žena koje su od malih nogu učene da svoju vrijednost dokazuju kroz rad i postignuća.
Zaključuje da je emocionalna pismenost ključna za kvalitetan život, kako na poslu, tako i u privatnom životu, te da je važno učiti prepoznati i imenovati emocije kako bismo ih mogli zdravo regulisati.
Psihologinja Pašić govorila je i o sve češćoj temi sagorijevanja na poslu. Prema njenim riječima, sindrom sagorijevanja razvija se kod ljudi koji su izrazito posvećeni onome što rade, koji ulažu emociju, energiju i entuzijazam, ali pritom ne postavljaju jasne granice.
– Da bi neko sagorio, mora postojati gorivo, a to je unutrašnja strast i želja. Oni koji rade posao bez većeg angažmana, rijetko će doći do tog stanja, pojašnjava Pašić.
Naglašava da burnout nije rezultat samo lične ambicije, već kombinacije unutrašnjih i vanjskih faktora. S jedne strane, tu su radni uslovi, nejasni zadaci, kratki rokovi, nesigurnost i izostanak povratne informacije. U takvom okruženju ljudi često počinju preispitivati vlastiti rad i vrijednost. S druge strane, značajnu ulogu igraju i unutrašnji obrasci ponašanja. Perfekcionizam, potreba da se bude najbolji ili uvjerenje da “ako ne uradim ja neće niko”, dodatno povećavaju pritisak. Kako ističe Pašić, perfekcionizam nije težnja ka izvrsnosti, već često prikriveni oblik anksioznosti i straha od neuspjeha ili odbacivanja.
– Iza toga stoji duboko uvjerenje da nismo dovoljno dobri i strah da ćemo biti zamijenjeni ili odbačeni, zaključuje ona, dodajući da je upravo prepoznavanje tih obrazaca prvi korak ka prevenciji sagorijevanja.
