Dok muškarci i dalje dominiraju orbitom, žene još uvijek nisu podjednako zastupljene u svemirskim misijama – iako su odavno dokazale da mogu sve isto da postignu (a ponekad i više). Od prvih letova u svemir do danas prošle su decenije, ali pitanje ravnopravnosti u kosmonautici i dalje ostaje otvoreno, što se najbolje vidi kroz priče pionirki koje su rušile barijere i savremene misije koje postepeno mijenjaju pravila.
Još šezdesetih godina, ljekar Rendi Lavlejs ukazivao je da bi žene mogle biti izuzetno pogodne za svemirska putovanja – manje tijelo znači manju potrošnju resursa u ograničenom prostoru letjelice. Njegov naučni program pokazao je da žene mogu ravnopravno da se takmiče sa muškarcima, a ponekad ih i nadmaše. Ipak, uprkos tim ranim saznanjima, ravnopravnost u svemirskim posadama i dalje se sporije ostvaruje nego što se očekivalo.
Do sredine aprila 2026. godine, prema projektu „Ko je u svemiru“, ukupno 781 osoba letjela je u svemir. Od toga, samo 84 su bile žene – oko 11 odsto.
Žene koje su stigle u orbitu dolaze iz Rusije, Kanade, Kine, Japana, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Sjedinjenih Država, Italije i Južne Koreje. U skorije vrijeme, NASA je u okviru misije „Artemis II“ poslala i astronautkinju Kristinu Koh u lunarnu orbitu, čime je napravljen važan korak ka povratku ljudi na Mjesec.
Prva žena u svemiru bila je Valentina Tereškova, koja je 16. juna 1963. godine poletjela u letjelici „Vostok-6“. Izabrana je među više od 400 kandidata i u tom trenutku imala je samo 26 godina.
Tereškova se prijavila u kosmonautski program inspirisana letom Jurija Gagarina 1961. godine. Iako nije bila pilot, imala je značajno iskustvo u padobranstvu – čak 126 skokova.
Nakon nje, druga žena u svemiru postala je Svetlana Savickaja 1982. godine – ujedno i prva žena koja je izvela svemirsku šetnju – a ubrzo su uslijedile i Amerikanke Sali Rajd, Džudit Reznik i Ketrin Salivan 1984. godine.
U istoriji Rusije, uključujući i Sovjetski Savez, svega šest žena je letjelo u svemir: Valentina Tereškova, Svetlana Savickaja, Jelena Kondakova, Jelena Serova, Julija Peresild i Ana Kikina, koja je svoj prvi let imala 2022. godine.
U ranim fazama istraživanja, naučnici nisu bili sigurni kako će žensko tijelo reagovati u bestežinskom stanju. Postojali su čak i strahovi da bi tokom menstruacije moglo doći do obrnutog toka krvi u tijelu.
Danas su ti strahovi prevaziđeni. Kosmonautkinje imaju pristup savremenoj farmakologiji i mogu bezbjedno da kontrolišu ciklus tokom misije. Nekadašnje sumnje o tome da li će žene moći da imaju djecu nakon boravka u svemiru takođe su opovrgnute – i Tereškova i Savickaja kasnije su rodile zdravu djecu. Iako su ove naučne prepreke odavno prevaziđene, broj žena u kosmonautici ostaje nizak.
U novijim konkursima ruskog Centra za obuku kosmonauta (COK) situacija pokazuje određeni pomak, ali ne i drastičan. Na konkursu 2023. godine, od 1.400 prijavljenih kandidata, samo 8 žena je prošlo u uži izbor, u poređenju sa 33 muškarca.
Tadašnji direktor Dmitrij Rogozin pozvao je žene da se aktivnije uključe, ali je naglasio da ne želi vještačku ravnopravnost, već da se očekuje da kandidatkinje ispune stroge uslove kao i muškarci.
Ipak, put do svemira je izuzetno zahtjevan, bez obzira na pol. Kandidati prolaze kroz testove u centrifugi, gdje se okreću do 70 puta u minuti, zatim borave u termokomorama na temperaturama do 60 stepeni Celzijusa i u komorama sa niskim nivoom kiseonika.
Posebno zahtjevan je boravak u potpuno izolovanoj komori, gdje provode 72 sata, od čega 48 sati rade bez sna. Tu su i treninzi u bestežinskom stanju, padobranski skokovi, ronjenje i testovi preživljavanja.
Ruski kosmonauti prolaze obuku koja traje sedam do osam godina, a u svemiru borave i po šest mjeseci ili duže. Nasuprot tome, američki astronauti se često pripremaju dvije do tri godine za misije koje traju do dvije nedjelje.
Prepreke sa kojima se žene kosmonauti suočavaju nisu samo društvene, već i tehničke – kada je 2019. godine otkazana prva isključivo ženska svemirska šetnja, razlog je bio nedostatak odijela odgovarajuće veličine na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Prevelika odijela nisu samo neudobna, već mogu dovesti do opasnih grešaka tokom misije.
Iskusna astronautkinja Pegi Vitson isticala je da su svemirske šetnje teže za žene upravo zbog loše prilagođene opreme.
Simbolični iskoraci već su napravljeni – ruska kosmonautkinja Ana Kikina je 2022. godine poletjela u okviru misije američke privatne kompanije „Spejs Iks“ i postala prvi ruski kosmonaut koji je letio u letjelici Kru Dragon, gdje je boravila sve do marta 2023. godine.
Istovremeno, Rusija je započela saradnju sa Tunisom kako bi obučila prvu tunisku astronautkinju, što otvara vrata i za prvu Afrikanku na Međunarodnoj svemirskoj stanici.
Da se prostor postepeno širi i za nove zemlje i nove generacije, pokazuje i primjer Belorusije – Marina Vasilevskaja je 2024. godine provela 13 dana u orbiti i bezbjedno se vratila na Zemlju. Ipak, i pored ovih pomaka, najave da će u okviru američkog programa Artemis žena kročiti na Mjesec i dalje ostaju bez konačne potvrde, jer sastav budućih posada još nije definisan, prenosi „RBK Trend“.
Sve to govori da se vrata svemira za žene polako otvaraju, ali ne onom brzinom koju bi tehnološki napredak omogućio. Uprkos dokazanim sposobnostima, njihov put ka orbiti i dalje zavisi ne samo od nauke, već i od odluka, sistema i predrasuda koje se mnogo sporije mijenjaju.
