Gubitak bliske osobe ne prestaje biti stvaran onoga trenutka kada prođu prvi dani i tjedni. Nakon početnog šoka, tuge i pokušaja da ponovno uspostavimo svakodnevicu, mogu se pojaviti neke sasvim neočekivane reakcije. U prethodnom tekstu, „Kako se nositi s gubitkom bliske osobe – put kroz tugu, prihvaćanje i oporavak”, osvrnula sam se na ono što se događa kada se moramo suočiti s gubitkom i pronaći način da nastavimo živjeti s njim. Ovaj put želim se zadržati na onome o čemu se nakon gubitka puno rjeđe govori – neobičnim, zbunjujućim i ponekad teško objašnjivim iskustvima koja mogu pratiti tugovanje.
Možemo pomisliti da smo krenuli dalje, a onda nas jedan miris, pjesma ili sasvim obična rečenica ponovno preplavi tugom
Zašto je važno govoriti i o tome, osobito kada govorimo o mentalnom zdravlju? Zato što tuga može utjecati na san, apetit, koncentraciju, odnose s drugima, posao i sposobnost da se brinemo o sebi. Snažna tuga sama po sebi nije znak da nešto nije u redu, no uz tugovanje se ponekad mogu razviti simptomi depresije ili druge teškoće koje zahtijevaju stručnu pomoć. Važno je zato znati prepoznati razliku između reakcija koje mogu biti dio tugovanja i znakova da nam je potrebna dodatna podrška. Možemo na trenutak zaboraviti da osobe više nema. Može nam se učiniti da smo je ugledali u prolazu. Možemo joj se obraćati u mislima, iskreno se nasmijati nečemu i odmah nakon toga osjetiti krivnju. Možemo pomisliti da smo krenuli dalje, a onda nas jedan miris, pjesma ili sasvim obična rečenica ponovno preplavi tugom. Upravo o tim trenucima govori ovaj tekst, ali i o onome što se događa kada tuga počne ozbiljno narušavati svakodnevni život.
Na trenutak možete zaboraviti da je osoba umrla
Možete uzeti telefon s namjerom da pošaljete poruku. Možete pomisliti: „Moram joj ovo ispričati.” Možete čak ući u prostoriju očekujući da ćete je ondje zateći. A onda vas stvarnost podsjeti da osobe nema. Takvi trenuci mogu biti posebno bolni. Ne moraju značiti da ne prihvaćate stvarnost ili da „ne idete dalje”. Um i svakodnevne navike ne prilagođavaju se nužno gubitku istom brzinom kao što to čini naš razum. Godinama smo određene stvari radili gotovo automatski – nazivali istu osobu, slali joj fotografije, pričali joj što nam se dogodilo ili očekivali njezin poziv. Nakon gubitka te navike ne nestaju preko noći.
Može vam se učiniti da ste je ugledali
Na ulici ugledate osobu slične građe, iste frizure ili sličnog načina hodanja i na trenutak pomislite da je to ona. Srce može reagirati prije nego što razum stigne podsjetiti da to nije moguće. Takav trenutak može izazvati tugu, šok, zbunjenost, pa čak i kratkotrajnu radost. A upravo ta radost nekad posebno zaboli jer ste na trenutak ponovno pomislili da je osoba tu.
Možete razgovarati s njom u mislima
„Što bi ona sada rekla?” „Moram mu ovo ispričati.” „On bi sigurno znao što napraviti.” Razgovor s osobom koju smo izgubili može se nastaviti i nakon njezine smrti – u našim mislima. Možemo zamišljati njezin odgovor, prisjećati se njezinih rečenica ili joj pričati što nam se događa. Odnos koji smo imali s nekim ne nestaje istoga trenutka kada nestane njegova fizička prisutnost. Uspomene, šale, rituali i način na koji nas je ta osoba poznavala ostaju dio našeg unutarnjeg svijeta.
Možete se iskreno nasmijati, a onda osjetiti krivnju
Prođe nekoliko dana ili tjedana. Netko kaže nešto smiješno i vi se iskreno nasmijete, a onda pomislite: „Kako se mogu smijati kada nje više nema?” „Jesam li je već počela zaboravljati?” Jedan trenutak radosti ne poništava tugu. Možemo istoga dana plakati zbog osobe koju smo izgubili i iskreno se nasmijati zbog nečega drugog. Radost ne znači da nam više nije stalo. I nastavak života ne znači izdaju osobe koju smo voljeli.
Možete biti ljuti – čak i na osobu koju ste izgubili
Tuga nije uvijek samo plač i čežnja. Možemo biti ljuti na život, okolnosti, liječnike, druge članove obitelji, sebe, pa čak i na osobu koja je umrla. Takve misli mogu izazvati dodatnu krivnju, osobito kada smo osobu jako voljeli, ali ljubav i ljutnja mogu postojati istodobno. Ne moramo svaku emociju odmah razumjeti ili opravdati. Ponekad je dovoljno priznati sebi da je ondje.
Možete osjetiti zavist prema ljudima koji nisu doživjeli gubitak
Možda ćete vidjeti nekoga kako razgovara sa svojom majkom i pomisliti koliko biste dali da još jednom možete učiniti isto. Možda će vas zaboljeti nečija fotografija s roditeljima, partnerom ili prijateljem. Takvi osjećaji mogu biti neugodni, ali osjećaj nije isto što i postupak. Možemo osjetiti zavist, ljutnju ili nepravdu, a da zbog toga nismo loša osoba. Ponekad je takav osjećaj samo još jedan izraz činjenice da nam netko nedostaje.
Neki će dani biti gotovo normalni
Jednog dana možete imati osjećaj da ponovno funkcionirate. Otići ćete na posao, obaviti kupnju, razgovarati s prijateljima ili čak isplanirati nešto za budućnost. Onda će vas sljedećeg dana jedna pjesma, miris, fotografija ili obična rečenica ponovno vratiti u tugu. To ne mora značiti da ste se „vratili na početak”. Tugovanje nije nužno ravna linija. Možemo ići naprijed, a zatim nas nešto neočekivano ponovno preplavi.
Počet ćete primjećivati stvari koje prije niste
Nakon gubitka možemo postati posebno osjetljivi na sve što nas podsjeća na osobu. Pjesmu koju je voljela. Mjesto na kojem ste zajedno sjedili. Miris njezina parfema. Omiljeno jelo. Određeni datum. Čak i sasvim običan predmet može odjednom postati dragocjen. Nekome će pomoći da takve uspomene sačuva, dok će drugome neko vrijeme biti previše bolne. Ne moramo odmah odlučiti što ćemo sa svim stvarima koje su ostale iza osobe.
Najteže može biti kada drugi počnu misliti da je „sve prošlo”
U prvim danima i tjednima nakon smrti često postoji puno podrške. Ljudi zovu, dolaze i pitaju kako ste. A onda se njihov život nastavlja. Vraćaju se svojim obvezama, razgovorima i svakodnevici. Za osobu koja tuguje to može biti vrlo usamljeno iskustvo jer činjenica da se svijet nastavio kretati ne znači da se naš unutarnji svijet vratio na staro.
Ponekad najviše znači kada netko i mjesecima kasnije pita: „Kako si stvarno?” Ne zato da bi dobio odgovor „dobro sam”, nego zato što je spreman čuti ono što zaista osjećamo.
Možemo stvarati nove planove, putovati, upoznavati ljude, smijati se i ponovno osjećati zadovoljstvo, a da uspomena na voljenu osobu i dalje postoji
Ne morate prestati misliti na osobu da biste nastavili živjeti
Cilj nije zaboraviti. Možemo stvarati nove planove, putovati, upoznavati ljude, smijati se i ponovno osjećati zadovoljstvo, a da uspomena na voljenu osobu i dalje postoji. S vremenom se naš odnos prema gubitku može promijeniti. U početku uspomena može boljeti, a kasnije se uz bol može pojaviti zahvalnost i toplina. To ne znači da smo osobu manje voljeli. Znači da učimo živjeti s činjenicom da je više nema na način na koji smo je poznavali.
Kada tuga više nije samo tuga?
Važno je znati da žalovanje nema točno određen rok trajanja. Ne postoji trenutak u kojem bismo „trebali” prestati tugovati, niti pravilo prema kojem bi nakon nekoliko mjeseci bol trebala nestati. Kod nekoga će najintenzivnija tuga trajati tjednima, kod nekoga mjesecima, a osjećaj čežnje ili tuge može se povremeno vraćati i puno kasnije – osobito na godišnjice, blagdane ili u trenucima koji podsjećaju na osobu.
Žalovanje nije linearan proces. Možemo imati dane kada se osjećamo bolje, ponovno se nasmijati, otići na posao ili uživati u nečemu, a zatim nas neki događaj ili uspomena iznenada ponovno preplavi. To samo po sebi ne znači da se „vraćamo na početak” niti da s nama nešto nije u redu.
Važnije od samog protoka vremena jest kako se osjećamo i koliko nam tuga i drugi simptomi onemogućuju svakodnevni život. Ako s vremenom ne dolazi do nikakvog popuštanja intenziteta patnje ili se ona sve više širi na gotovo sva područja života, važno je obratiti pažnju. Uz tugovanje se ponekad mogu razviti i simptomi depresije. Osoba može izgubiti interes i sposobnost uživanja u gotovo svemu, teško funkcionirati na poslu ili kod kuće, zanemarivati sebe, povlačiti se od drugih i sve teže obavljati svakodnevne obveze. Mogu se pojaviti i dugotrajna bezvoljnost, osjećaj beznađa i bezvrijednosti, izražena krivnja, problemi sa spavanjem ili apetitom, iscrpljenost, teškoće s koncentracijom i osjećaj da život više nema smisla.
Depresija se pritom ne mora pokazati samo kroz emocije i misli. Može imati i tjelesne simptome, poput izražene iscrpljenosti, različitih bolova, učestalih ili pojačanih glavobolja, napetosti, probavnih tegoba, promjena apetita i tjelesne težine ili poremećaja spavanja. Takve tegobe mogu pratiti depresiju, ali mogu imati i druge fizičke uzroke, pa ih ne treba automatski pripisivati psihičkom stanju.
Zato nije dobro jednostavno čekati da „prođe samo od sebe”. Kod nekih ljudi teškoće se s vremenom smanjuju, ali kod drugih mogu potrajati ili se uz žalovanje može razviti depresivni poremećaj ili produljeni poremećaj žalovanja. Drugim riječima – nije problem u tome što još uvijek tugujemo, nego kada patnja počne ozbiljno ograničavati naš život. Tada je važno potražiti stručnu procjenu i podršku.
Što je s „funkcionalnom depresijom”?
Ponekad je teško prepoznati problem upravo zato što osoba izvana djeluje kao da sve drži pod kontrolom. Može ići na posao, brinuti se o djeci, održavati društvene kontakte i obavljati svakodnevne obveze, a istodobno se iznutra osjećati vrlo loše. Za takve se situacije često koristi izraz „funkcionalna depresija”, iako on nije formalna psihijatrijska dijagnoza. Osoba može pomisliti: „Pa ja normalno funkcioniram, nemam razloga tražiti pomoć.” No sposobnost da ustanemo iz kreveta, odemo na posao i obavimo ono što moramo ne znači nužno da nam je dobro. Ako osoba iz dana u dan samo „odrađuje” život, osjeća prazninu, gubitak interesa, trajnu iscrpljenost ili beznađe, to je dovoljan razlog da potraži podršku – čak i ako izvana sve izgleda u redu.
Kako razlikovati tugovanje od depresije?
Ne postoji jednostavna granica, a tugovanje i depresija mogu se preklapati. Kod tugovanja su bol i čežnja često povezane s osobom koju smo izgubili. Osjećaji mogu dolaziti u valovima – jedan dan možemo biti vrlo tužni, a drugi ipak doživjeti trenutak mira, bliskosti ili radosti. Možemo se nakratko nasmijati, uživati u razgovoru ili nekoj aktivnosti, a da to ne znači da smo prestali tugovati.
Kod depresije se sniženo raspoloženje i gubitak interesa mogu proširiti na gotovo cijeli život. Osoba može osjećati trajnu prazninu, beznađe ili bezvrijednost, imati ozbiljne teškoće u funkcioniranju i izgubiti sposobnost doživljavanja zadovoljstva čak i u situacijama koje nisu izravno povezane s gubitkom.
Zato važan znak za traženje pomoći nije samo koliko dugo tugujemo, nego i koliko nas simptomi ometaju u životu.
Ako više ne možemo raditi ono što smo prije mogli, prestajemo se brinuti o sebi, gotovo se potpuno izoliramo, gubimo interes za gotovo sve ili se osjećaj beznađa ne smanjuje, nije potrebno čekati da bude „još gore” da bismo potražili pomoć. Stručna procjena može pomoći utvrditi je li riječ o očekivanom procesu žalovanja, depresiji, produljenom poremećaju žalovanja ili kombinaciji tih teškoća.
Posebno je važno reagirati kada se pojave misli o smrti
Postoji važna razlika između toga da nam osoba koju smo izgubili jako nedostaje i toga da počnemo razmišljati kako ne želimo živjeti. Ako se pojave misli poput: „Najradije bih da me nema.” „Ne mogu više ovako.” „Bilo bi mi lakše da zaspim i ne probudim se.” ili konkretne misli o tome da bismo mogli nauditi sebi, to nije nešto što treba nositi sami. U takvoj situaciji potrebno je što prije potražiti stručnu pomoć. Ako postoji neposredna opasnost od samoozljeđivanja ili samoubojstva, potrebno je odmah nazvati hitnu pomoć ili otići u najbližu hitnu službu te, ako je moguće, ostati uz osobu i ne ostavljati je samu.
Tražiti pomoć ne znači da tugujemo pogrešno. Tuga nije natjecanje u izdržljivosti. Ne postoji nagrada za to koliko smo boli uspjeli podnijeti sami. Ponekad je najhrabriji dio tugovanja upravo priznati: „Ovo mi je postalo preteško i trebam pomoć.”
Ne morate tugovati sami
Gubitak bliske osobe mijenja naš život. Možda se nikada nećemo vratiti potpuno istoj verziji sebe koja je postojala prije gubitka. Ali to ne znači da nakon njega ne možemo ponovno pronaći bliskost, smisao, radost i trenutke u kojima nam je dobro. Možemo istodobno nekoga jako voljeti, jako žaliti za njim i nastaviti živjeti. I možda je upravo to jedan od najtežih, ali i najvažnijih dijelova tugovanja: ne ostaviti voljenu osobu iza sebe, nego pronaći novi način da je nosimo sa sobom.
