Sjedne,
Sluša tišinu kojom jasno govori kamen,
I didovi moji su prelazili preko tog kamena
On tu stoji!
Sasvim mirno i spokojno.
I sluša govornika,
On je vidio svijeta a da se ni pomakao nije,
Pa zna sve tajne onih prije mene,
Koliko samo puta se na toj gomili,
I na tom kamenu,
Voljelo,
Zaljubljivali,
Ljubilo,
Plakalo,
Tugovalo i veselilo.
A da riječi ne progovori.
Pomisli, stojiš tu vijekovima,
Znaš svu mudrost mojih predaka
Reci,
Progovori,
A on stoji’ i dostojanstveno šuti.
Nije to živi kamen.
Poput nekih ljudi,
Da hoda,
Da se miče,
Da smeta po po putu,
Da zapinje
Da se gurka,
Ne, on spokojno i tiho postoji,
On sasvim mirno stoji tu
Dostojanstveno,
Ponosno!
Ko da iz nekog inata neće da se pomakne.
Pa posmatra svijet koji hodi tu,
Nagomilan na gomilu,
Didovi su pazili i njegovali,
A eto on sad čuva njih od zaborava,
Pa kako da se odrekne kamena didova mojih,
A kad ne budem hodio tu,
Ko će mene čuvati od zaborava ?
Kamenu didova mojih.
Čuvam te kao moji didovi
Dok se ne mičeš ti
Ne mičem ni ja !
I tijelo dobi snage da hodi naprijed…
Laganim koracima nastavi preko drugih gomila…
A sunce obasja kamen…
Zabljesne kao rumenilo u licu…
Ponosno!
Kamen didova mojih.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
