Tanane riječi – Nedeljka Vuković: Sjećanje

Odavno već ne sjedim kraj prozora… i ne okrećem se na zvuk novih koraka.
Znam da nisu tvoji.
Poznam.
Ne gledam ni u pravcu vrata, jer znam da se tvoja silueta pojaviti neće..
Al’ osjećaju da te tražim u drugima još odolila nisam,i poteško je.
Znaš?

Ponekad u prolazu prepoznam one tvoje krupne crne oči..i opet nisu tvoje.

Prepoznam crnu kosu… al’ nije tvoja.
Nedavno iz daleka sam prepoznala sjenku… ličila je na tebe.
Jeza me obuzela, srce je ludački zaigralo a strah mi se uvukao, ostadoh bez glasa…

Kako je sjenka postajala jasnija, mene je razočarenje i bol probadao jer nisi bio ti.
Samo neko ko liči pomalo na tebe.
Ne puštam više i pjesme da podsjete na tebe.
Naveče kada se sva svjetla pogase, dođeš opet u misli.

Šetaš se… omakne se po koji teški uzdah, u praznoj sobi.
Jer znam da kada bih pustila makar jedan takt muzike, suze bi se prosule i sumnjam da bi se zaustavile.
I tu bih se slomila.
Pozvala bih broj koji zazvonio ne bi.
Pisala bih poruke koje otišle ne bi.
Pokušavam da se otrgnem, ide teško…
Al’ kad svane novo jutro, navučem osmjeh i podjem dalje u novi dan… sve dok ne sretnem opet neku siluetu koja podsjeti na tebe.