Ideja da sam na svojevrstan način jača od prosječne osobe (majke/roditelja) jer imam dijete s posebnim potrebama je potpuno pogrešna.
Istina je da bi svi mogli podnijeti isto kao i ja.
Ja nisam super-čovjek/žena. Nemam veći kapacitet za izazove od tebe ili sposobnost da se olako snalazim kroz sve što mi život servira…
Ima toliko trenutaka u kojima se osjećam kao da ću se slomiti. Trenutaka kada osjećam da ne mogu podnijeti još jednu stvar, da je čaša odavno prepuna. Gdje ne želim ništa više nego da se sklupčam u krevet, podignem bijelu zastavu i kažem “DOSTA! ”
Stvar je u tome da su roditelji djece sa posebnim potrebama jaki jer to MORAJU biti. Ne zato što smo nadljudi, već zato što NEMAMO DRUGI IZBOR da nastavimo život, čak i u situacijama kada se osjećamo da smo toliko slabi mi moramo ići naprijed…
Ne radi sebe, radi svoje djece. Imamo stvarne strahove, stvarne slabosti i stvarne mane.
Jer mi smo samo obični ljudi.
Dakle, molim vas, znajte da iza svakog našeg ratnika vanjštine diše ljudsko biće koje čini apsolutno najbolje što može da se svaki dan probudi i brine o svojoj djeci koja su ovisna o našoj brizi, bez obzira na to kakve životne okolnosti nas okružuju u datom trenutku…
Borimo se, padamo, dižemo se i guramo naprijed.
Baš kao i ti, kao i svi…
Preuzeto sa: facebook/ Martina Stojanović
