U muzeju voštanih figura izložene stoje.
Izvajane grubim rukama.
Tu na sredini užeta. Prepuštena. Svako vuče sebi. Konopac mi klizi kroz prste.
Internet se podijelio na one koji su stava: Dijete jede gdje god dijete želi da jede – i na one koji su stava da je ovo sve marketing i da ona to radi da bi privukla pažnju. Ko? Beba?…
Zbog nas plaču, trpe razne boli, daju nam svoj posljednji zalogaj, često su zabrinute, ali za njih ćemo uvijek biti na prvome mjestu…
Jedan azil za pse je odlučio da oda poštu svom trudnom pit bulu fotkanjem (buduće) majke a onda i beba i rezultati su jednostavno predivni.
Privukla mi je ovih dana pažnju (ali da je barem samo ovih dana prisutna u društvu) jedna odrednica za ženu, a ticala se predstavljanja kandidatkinja na odborničkoj listi političke partije, gdje je za svaku ženu nabrojano „kojoj količini djece je majka“.
Stajala sam u redu za kasu sa bebom na sebi u kenguru, dvogodišnjakom u kolicima i troje starije djece koja su mi se vrzmala oko nogu. Slušali smo pištanje kako je kasirka skenirala koji proizvod i usputno čavrljali.
– Zauvek!
Starenje je teško. Ne prija. Meni ne prija.
U glavi sam ok, dapače, žalim što pre dvadeset godina nisam imala ovu pamet, ko zna kako bih sada živela.
Poenta je, da ako već očekujete od medicine da vam rešava zdravstvene probleme, morate da joj poklonite poverenje.
