Žena sa karijerom od dvadeset godina, novinarka koja ne pristaje na kompromise, kada je u pitanju izvještavanje o rizičnim temama. Bivša glavna i odgovorna urednica CINa(Centar Istraživačkog Novinarstva) u Sarajevu. Radila je u svim medijima(radio, štampa, televizija, portali) od čega izdvajamo Slobodnu Evropu, Deutsche Welle, Večernji list, Nezavisne, kao i onlajn medije poput IWPR. Diplomirana novinarka, sa masterom iz marketinga. Žena koja otvoreno govori o medijima, istraživačkom novinarstvu, publici i afinitetima. Odgovara na pitanja o slici žena u medijima i predstavlja jednu posebnu.
Novinarka si od 1996. U dvadeset godina karijere prošla si različite faze novinarstva. Kakvo je novinarstvo bilo nekad, a kakvo je sad?
Najveća razlika između današnje situacije i one od prije dvadeset godina jeste u količini novca prisutnog u medijima. Neposredno nakon rata mnoge međunarodne organizacije izdvajale su dosta novca za osnivanje i rad pojedinih medija, kao i za različite edukativne projekte. Uz to, bilo je i više novca za medije kroz javne budžete pa je samim tim i produkcija mogla biti bolja. S godinama situacija se promijenila. Danas imamo mali broj medija koji mogu novinarima pružiti normalne uvjete rade, dok je u većini medija, naročito na lokalnim razinama, situacija loša. Zbog toga imamo sve manje kvalitetnog programa i sve više copy-paste novinarstva.
S obzirom na to da si radila u svim medijima (štampa, tv, radio, portali) šta izdvajaš kao prednosti i nedostatke rada u pomenutim medijima? Izumire li štampa zbog interneta?
Svaki medij ima svoje prednosti i nedostatke. Radio može najbrže prenijeti informaciju – odmah sa lica mjesta, ali ne daje sliku koju građani žele da vide. Televizija daje sliku, ali često informacije nisu kvalitetne i dovoljno istražene kao što je to u jednom istraživačkom tekstu. Istraživački tekst je često posthumno seciranje događaja, a ne aktualni događaj o kojem čitatelji žele biti informirani.
Svi smo svjesni da internet preuzima sve veću ulogu u informiranju stanovništva. Klasični mediji tome se prilagođavaju na način da primjerice uz tv i/ili radijski program nude i interaktivni sadržaj na svojoj web stranici. Moramo biti svjesni da se mijenjaju i potrebe stanovništva za informacijama. Mi u CIN-u se tome prilagođavamo na način da uz istraživačke tekstove nudimo i prateće kratke video priče ili infografike, koje na najkraći način prikazuju informacije koje se nalaze u tekstu.
Baviti se novinarstvom, znači ujedno i biti pod velikim pritiskom. To se posebno odnosi na posao kojim si se bavila, istraživačkim novinarstvom. CENTAR ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA otkrivao je priče, koje su skrivene, opasne, a tiču se političara i javnosti koja zaslužuje znati šta se dešava sa njihovim novcem. Koji je najteži, a koji najbolji trenutak posla u CINu?
Mi u CIN-u imamo sreću da nemamo pritiske kakve imaju neki klasični, komercijalni mediji. Niko u CIN-u, od novinara preko menadžmenta do upravnog odbora, nije u političkoj stranci i financijski ne zavisimo od lokalnih budžeta. Zbog toga nismo u situaciji da neko vrši pritiske na nas da nešto objavimo ili ne objavimo. Potpuno smo slobodni u našem radu. Naši najveći problemi u radu jesu poteškoće u prikupljanju informacija koje su od javnog značaja. Često nam službenici u administraciji taj put otežavaju i kriju informacije. Nerijetko nam se dešava da na određene informacije čekamo mjesecima. To svakako otežava naš rad. Najbolji su trenuci u rada kada otkrijete i objelodanite nešto što su drugi pokušavali sakriti, a od interesa je za javnost ili kada raskrinkate tuđe laži.
Kao glavna i odgovorna urednica CINa bila si žena na čelu ozbiljne priče. Koliko odgovornosti nosi ovaj posao sa sobom i kako je biti žena liderka?
Teško mi je posao koji sam radila povezivati sa spolom, jer mi činjenica što sam žena nije davala prednost u poslu, a niti me stavljala u lošiji položaj u odnosu na muške kolege. Posao glavne i odgovorne urednice u CIN-u, koji sam obavljala protekle tri godine jeste izuzetno odgovoran. On podrazumjeva rukovođenje redakcijom, editiranje svih tekstova, ispunjavanje rokova, kontakte sa čitateljima i niz drugih zadataka. Na ovoj poziciji imali smo i muškarce i žene i zaista ne mogu cijeniti je li kvalitet tekstova i rada redakcije bio bolji kada su redakaciju vodile žene ili muškarci.
Zašto se produbljuju stereotipi o ženama u medijima? Porodica uslovljava posao i obrnuto, a žena koja postiže sve dobija epitete fenomena. Hoćemo li ikad doći do nivoa ravnopravnosti bez da se vrednujemo po tome imamo li porodicu, djecu i posao?
Moramo biti svjesni rodne neravnopravnosti koja je naročito izražena u vrijeme trudnoće i nakon rođenja djeteta, kada majka u većini slučajeva ne može dati isti doprinos poslu kao njezin kolega. S obzirom da sistem u kojem živimo ne štiti majčinstvo i ne brine o natalitetu, lako se može desiti da poslodavac prednost pri zapošljavanju da muškarcu u odnosu na žene.
S druge strane imamo i osude okoline ako se majka odmah nakon rođenja djeteta vrati poslovnim obavezama i brigu za djete prepusti drugima. U svakom slučaju s majčinstvom žena dolazi u situaciju žongliranja između privatnih i poslovnih obaveza. Naročito je teško održati balans ako imate primjerice bolesno dijete kući ili zahtjevan posao koji ne možete završiti u osmosatno radno vrijeme. Žena koja to uspjeva jeste zaslužila pohvalu.
Je li vrijedno boriti se u državi apsurda za ideale i prava ljudi, kada se čini da konstantno ostajemo na margini od strane vladajućih političkih elita?
Jedan od naših većih problema u BiH jeste što smo prihvatili loše stanje kao neminovno i ponavljamo kao neku mantru da “pojedinac ništa ne može” Zbog toga umjesto borbe za prava koja nam pripadaju, idemo linijom manjeg otpora.
Tražimo veze i koristimo lična poznanstva i za situacije i usluge koje bi nam morale biti pružene u redovnom postupku: za upise u vrtiće i škole, za liječenje, za posao. Ako dobijamo neke usluge “preko veze” kako ćemo kritizirati takav sistem?!
Ako smo od tih “političkih elita” tražili i dobili određene usluge vjerovatno ćemo i glasati za njih i održati ih na vlasti. A nije baš da pojedinac ili grupa ne mogu ništa promjeniti, samo ta borba iziskuje energiju i vrijeme.
Bavljenje politikom, kako se ona ne bi bavila nama. Može li se djelovati na sistem, bez da se participira u nekoj od stranaka?
Neki dan sam pročitala u jednom dnevnom listu da je svake godine sve više stranaka na izborima i sve više kandidata. Samim tim je veća borba za glasače i za dio kolača iz javnog budžeta. Do glasača se najčešće dolazi preko radnih mjesta koja se uslovljavaju ulaskom u stranku. Tako da mi imamo situaciju da se u stranku ulazi zbog ličnih interesa, a ne želje da se djeluje na sistem. Vjerujem da se može djelovati na sistem i bez participiranja u stranci. Naročito bi se moralo razdvojiti novinarstvo od politike, ali mi na žalost imamo novinara koji su u političkim strankama.
Tri S ili Seks, senzacija i sport. To su činjenično najčitaniji sadržaji u našim medijima. Hoće li i na koji način ozbiljna, informativna vijest biti atraktivna publici?
E sad možemo ući u raspravu što su ozbiljne i informativne vijesti?! Što je atraktivno publici?! Ko je uopće radio istraživanje što publika želi čitati?! Često imamo dnevnike sastavljene od obilježavanja događaja koji su se dogodili u prošlosti, priča iz rata okončanog prije dvadeset godina te prenošenje reakcija na neke nebitne izjave. Zašto se onda čudimo da to niko više ne želi gledati i slušati?
Na jednom novinarskom treningu smo učili da prije objave bilo kakve informacije trebamo sami sebi postaviti pitanje: Pa šta? Koga briga? Zašto je to važno? Ako ne znamo adekvatne odgovore znači da informacija i nije bitna za javnost, a ako nije bitna za javnost da je ne objavljujemo, a ako je već objavljujemo moramo se suočiti sa činjenicom da je možda niko neće ni pročitati.
