Dječaku rođenom na hladnom planinskom vjetru u drvenoj kućici, glavice pune planova, srca punog snage. Možete li ga zamisliti?
Sada zamislite starog ćiru koji se probija kroz snijeg, hukće i ne zna da u njemu kuca jedno plaho srce osmogodišnjaka, trepću prestrašene okice koje gledaju u daljinu u koju su se uputile, par ogrubjelih dječijih ručica koje stežu drveni koferčić sa par toplih stvari i puno snova. Vidite li ga?
Našao se u nepoznatom velikom gradu gdje su ga poslali da radi, da uči, da stvori bolju budućnost. Radi po gradilištima, sve i svašta, napreduje u školi, ljetne raspuste provodi u drvenoj kućici na selu, obavlja najteže poljske poslove, šiban planinskim vjetrovima i životom. Ali izrasta u momčinu, snažnog mladog čovjeka još odlučnijeg, još jačeg sa još većim snovima. Vidite li ga i dalje?
Mladića tužnih, krupnih smeđih očiju koji danju radi u željezari na najtežim poslovima, a noću uči. I te kako uči, biva najbolji student. I student tako postaje odrastao mladi čovjek, koji se odjednom nađe u novom velikom gradu, opet sa koferom sa nešto odjeće i puno snova, ali i odlučnošću koja se sreće samo poneki put u životu i takve ljude zauvijek pamtimo. Pametan, vrijedan mladić se probija u životu i u poslovnom svijetu dajući odmah do znanja da zna, da umije, da želi i zna da vodi. Možete li zamisliti te osamdesete godine, zaostatke bivšeg srećnijeg sistema u kojem mladić punog srca, glave koja kipi od znanja i sa vještinom da vodi brzo, uspijeva da postane rukovodilac velike fabrike, cijenjen i voljen čovjek.
Možete li zamisliti te tužne smeđe oči zaljubljene, možete li zamisliti ta njegova uvijek opterećena pleća pod najljepšim teretom, dva para ručica njegove krvi koje beskrajno voli i tek tada spoznaje za šta se rodio. Rodio se za njih!
A tek što su ručice u životu vrijedne… Odrasle u ratnim godinama, uvijek prvi, najbolji učenici, uvijek su se tužne smeđe oči osmjehivale okružene riječima hvale za njegove ručice. I godine prolaze, ručice postaju svjesne kakav teret na sebi nose. Ne smiju razočarati tužne tatine smeđe oči. I nikada nisu.
Jedan par ručica je postao ljekar, a drugi arhitekta. Najbrže, najbolje. Sve su uradili kako treba. Pošteno, vrijedno. Onako kako su vaspitani. Možete li zamisliti tužne smeđe oči ponosne svojim ručicama i ručicama svojih ručica.
Zvuči vam kao prava životna priča koja se prepričava djeci kao pouka i poruka.
E sada pokušajte zamisliti tužne smeđe oči koje u svojim šezdestim godinama pitaju svoje ručice šta im fali… Koliko im treba novca da plate vrtić… Zamislite kako se brinu imaju li za račune… Imaju li da odvedu djecu na more… Imaju li da kupe knjige… Ručice koje su sve uradile kako treba, zaposlene ručice, ručice koje svaki dan plaču, jer znaju da su tužne smeđe oči sada najtužnije u životu, jer im se srce slama, ostaviće svoje ručice nezbrinute i nesposobne da svojim ručicama pruže bar koliko su one svojima, ostaviće ih posramljene, jer su u boljim uslovima ostvarile manje, ostaviće ih poražene.
Možete li zamisliti svijet i sistem koji rađa ovakvu životnu priču. Ako ne možete, samo otvorite oči i pogledajte oko sebe.
Živimo u sistemu u kojem čovjek uradi sve kako treba, postigne na svim planovima najviše što može, biva zaposlen, ali i dalje ne može čak ni normalno da živi.
I onda se pitamo zašto mladi odlaze…
Tekst Loli poslala: Jelena Malinović Pančić, ćerka i majka, internista
