Avgust 1983. godine
Telefon fiksni, crveni, na trećoj polici u regalu.
Pored telefona je papirić sa dva-tri telefonska broja i Coca-Cola limenka pretvorena u kutiju za hemijske olovke. Prst lijeno ulazi u plastični brojčanik.
Zvrrrrrrrrrrrrrr.
Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr.
– Hej, ćao, jesi li za viđanje danas u pet?
– Molim? Ništa te ne čujem!
– Okreni nulu! Pitam, jesi li za piće i lubenicu danas u pet?
– Naravno, super. Staro mjesto?
– Aha. Vidimo se tamo.
U bašti pod kestenom je bilo nula displeja i dva sata smijeha. Sve što se zbilo, zabilježeno je samo u sjećanjima ljudi oko stola. Doduše, jednom su na kafu ponijeli foto-aparat i ispucali cijeli film. Imaju dvdeset i tri fotografije na kojima su svi dobro ispali. Dvadeset četvrta im nije uspjela, tačnije, na slici je bež mrlja od prsta fotografa. Toliko su te fotke životne i lijepe da su godinama poslije prepričavali kako im je krivo što nisu kupili film od trideset i šest snimaka.
AVGUST 2016.
Mobilni telefon zlatne boje, iz najnovije elegantne galaksije, zvoni u teget-bijeloj torbi na pruge. Gotovo savršeno se slaže uz kratke crvene nokte. Zvono je bossa nova hit koji nju podsjeća na plažu.
(Klinci na ulici počinju spontano da plešu u ritmu tog tona. Ona zna da je zvono preglasno, ali bolje da je tako, jer je telefon u ogromnoj torbi pa joj se nelogično čini da će ga u toj zatrpanosti lakše naći ako je ton pojačan do maksimuma)
– Hej, gdje si?
– Evo me u gradu, pogledala u muzeju tu izložbu o kojoj svi pričaju, sad idem u kupovinu.
– Super, pričaćeš mi. Jesi li za piće danas u pet?
– Hajde, vidjeću pa javljam.
– Oki.
Nakon pola sata dogovor se nastavlja putem Viber poruka:
– Zemlja zove Mars. Ima li išta od te kafe?
– Od kafe ima, od mene ne znam da li ima, svuda su ljetnja sniženja 😀
– Pa, čuj, hajde vidi da bude.
– Zovem te :* (Stiker fiksni telefon) – (Stiker ljubičasto srce) – (Stikeri kafa, martini, palma, japanka, bomba) – Pardooon, bomba mi se omakla, htjela sam ležaljku.
– Hahaha, ja mislila imaš neki bum da mi ispričaš. (Stiker palac gore)
Drugoj djevojci zvoni telefon. Ovaj put diskretno. Neka fina jazzy melodija, juče je bila skroz druga. Ma, nebitno.
– Hej, evo me. Kad smo ono rekle, u pet? Gdje ćemo?
– Gdje god hoćeš!
– Hmmmm, isto mjesto kao prošli put? A i pretprošli. U stvari, svaki.
– Pa, hajde, brate mili, samo da se dogovorimo konačno (smijeh).
Viber poruke:
– Kasnim 15! :/ 3
Gužva u bašti. Njih dvije se nečemu glasno smiju. Osamsto selfija kasnije, pogledi su im na zlatnom mobilnom telefonu Samsung Galaxy J7 na kome se smjenjuju tek snimljene fotografije i one sa mora. Hrpa fantastičnih fotografija. Fotografija lubenice koja je juče završila na Instagramu podsjetila ih je da su žedne.
Zovu konobara. Poruke u Viber grupi „Nas tri“:
– Naručile smo lubenicu, dođiiiiiii!
– (Stikeri lubenica, lubenica, lubenica, lubenica)
– (Stiker Đe se kupaš) – U našoj bašti smo!
– Stižeeeeeeeem 🙂
