Sandra Ljubojević, znate je. Tu je, djevojka iz našeg komšiluka. Skromna, lijepa, uvijek se poigra sa djecom, dobaci im neku umiljatu riječ. Oni koji vole daske koje život znače, kao Lole, rado odlaze u Narodno pozorište RS da gledaju predstave u kojima zaigra cijelom svojim bićem. Svaku ulogu igra baš kao da joj je životna, svakoj se predaje do posljednjeg atoma.
To publika vidi i cijeni. I ne govorimo samo o kurtoaznim aplauzima i naklonima, već o petnaest izuzetno važnih glumačkih nagrada, a tek gazi tridesete.
Na tom podugačkom spisku, najznačnije joj je priznanje iz Užica, jer su, naglasila je, velika pozorišna imena bila u žiriju i to je veliki festival. A srcu su joj prirasla i oba “Jazavca” sa ovdašnjeg “Teatar festa”.
Našli smo je, gdje drugo, nego na sceni. Sa ostatkom ansambla priprema nove uloge. Na pitanje šta se “krčka” u njenoj glumačkoj kuhinji, odgovorila je u svom stilu:
“U posljednje vrijeme u mojoj glumačkoj kuhinji se često krčka nešto što ja ne jedem, jer šefovi kuhinja uglavnom imaju drugačiji ukus pa ili ja to zaista ne jedem i jelo me zaobiđe ili pojedem, ali dodam dosta svojih začina. Nova sezona donosi nove projekte koji će, nadam se, biti uksni meni i gledaocima i neće biti potrebno mnogo dodatnih začina. Ono što sebi, pored novih predstava u Narodnom pozorištu, želim jeste što više različitih igranja moje monodrame “Lilika” koja je, mislim, veoma važna za današnje vrijeme. Predstoji mi i nastavak rada sa djecom u Gradskom pozorištu “Jazavac”, što donosi zadovoljstvo ali i veliku odgovornost”, otkriva nam Sandra tek djelić svojih planova.
Uživa, priča, u kvalitetnim predstavama, a to su one koje imaju sve elemente. Veoma je važan tekst koji dobar reditelj pročita na pravi način približi glumcima i onda dolazi dobra predstava.
“Naš posao nije lak i, kad imate sve elemente, može se desiti da predstava ne nađe svoj put do gledalaca, ali glumci su uvijek odgovorni i svu energiju usmjere na najbolji rezultat. Uglavnom rad na nekoj predstavi, ako je dobar, donosi i dobru predstavu. Volim da radim konkretno, jasno, i takve predstave volim. Mislim da svi vole klasični teatar i toga nam možda malo nedostaje. On nikad neće biti dosadan i prazan i mislim da ne treba bježati od tih tekstova i tog pozorišta. Često se desi da neke novotarije nemaju tačnu pozadinu i onda imamo samo praznu konstrukciju, a to je trenutno tend u svijetu i okolini. Mislim da se naše pozorište još drži klasike”, iskrena je.
O njenoj glumi koju publika ocjenjuje kao vrlo karakternu, kaže da, dok ulazi u lik, voli da ga shvati i vidi pravim očima, a onda kreće u detalje.
“Volim transformacije i ne mogu ništa da radim na pola. U toku rada smo svi u svojim ulogama i van proba i na njima. Kad mi je sve jasno nešto unutrašnje mi govori kuda da idem i tako nastaju moje uloge. Ne volim puno okolne priče, nego rad. Mislim da je to talenat, nešto što nam je dato, kada glumac i ne može da objasni kako je dosao do nečega”, objašnjava Sandra.
Kritika je uvijek dobrodošla, kako pozitivna tako i ona malo lošija. Ipak, plaši se, zvučaće prepotentno ako kaže da se sa negativnim mišljenjima nije susrela. Ali, zaista nije.
“Mislim da nije bilo većih promašaja ili ih bar ja nisam čula od drugih. Naš ansambl je veoma dobar, ali mislim i da smo svjesni kad je nešto dobro, a nešto manje dobro. Uloge u životu koje igram su jedna ja. Najvažnije je da su iskrene i sve mi se sviđaju”, priča nam Sandra i dodaje da se kroz desetak godina neće promijeniti ništa jer i tada sebe vidi kao pomalo djetinjastu, ali i dalje dogovrnu glumicu.
Prateći je na društvenim mrežama, mnogi su mogli da vide privatne fotografije iz Italije, a “Lole” su pitale kako je nastala ta veza.
“Moj odnos sa Italijom je poseban. U jednom trenutku ja sam u toj zemlji vidjela svu njenu ljepotu i pravlačnost i to će vjerovatno tako ostati. Posebna je, puna umjetnosti. Ja volim da putujem i pomislila sam da možda Italija može biti zemlja u kojoj ću živjeti. Puno toga treba da bi se takve stvari desile. Ja sam i bila kratko u Italiji, ali znala sam da neću ostati. Uvijek ću imati posebne osjećaje, voljeti njihov jezik, muziku, gradove i ići kad god mogu”, ispričala nam je.
Neka neobična radost je u Italiji, ističe, i lijepo je povremeno je podstaći.
