Kada govorimo o ženama u medijima, prva asocijacija budu reklamni sadržaji, dotjerane voditeljice TV vijesti ili zabavni program. Koliko vas uopšte pomisli na žene direktorice, urednice? Sudeći prema rezultatima guglove pretrage ne baš mnogo. Na pitanje direktorice rtv servisa, sudeći po svemu nema odgovora, jer evo šta nas Gugl pita:
Na stranici Regulatorne Agencije za Komunikacije saznajemo kako od ukupno četrdeset i tri korisnika dozvola za televizijsko emitovanje, samo deset je žena direktorica. Kada govorimo o glavnim i odgovornim urednicima na ovim pozicijama tu je omjer nešto bolji pa tako imamo dvadeset žena.
Korisnika dozvola za televizijsko emitovanje putem drugih elektronskih komunikacijskih mreža ima stotinu i četiri, a od toga je na pozicijama direktora tek devet žena. Kada je riječ o radijskom emitovanju, od ukupno 140 korisnika dozvole, na poziciji direktora je četrdeset i pet žena. Glavnih i odgovornih urednica je četrdeset i sedam. Sve ovo bio je i više nego dovoljan povod da razgovaramo sa ženama na pozicijama, koje društvo ne prepoznaje, čini se kao ni Gugl. Zanimalo nas je kako one gledaju na svoj položaj. Evo šta smo saznali od Jelene Joksimović, glavne i odgovorne urednice Ljepota i zdravlje magazina.
“Gugl mi je upravo pao u očima, tu vrstu šovinizma nisam očekivala. Nažalost, kod nas je žena na bilo kojoj vodećoj poziciji okarakterisana kao dama koja je “spavala sa nekim”, “muž/partner/ljubavnik joj je neko”, “muž joj je dobar s nekim ko može da je postavi na to i to mjesto” i slično. Ali ne, to nikad nije njena zasluga, ne tiče se upornosti, rada, odgovornosti nego samo vidljivih atributa, zgodnih donjih ekstremiteta… S druge strane može još da bude “ružna” i “voli žene sigurno” verzija, ali ni u jednom slučaju normalna i uspješna. Još uvijek je gusta gender magla oko nas.”
Jelena je devet godina na ovoj poziciji, a novinarstvom se bavi četrnaest i po godina. Njen prvi posao je bio u Nezavisnim novinama, gdje je radila gotovo sedam godina. Tu je kako dodaje u užurbanoj košnici pčela ispekla zanat.
LJ&Z je s druge strane moje prvo dijete, jeste papirno, ali jako voljeno. Potpuno sam identifikovana sa ovih 140-ak šarenih strana i sretna sam što sam u ovih 9 godina ispratila preko 100 brojeva u štampu.
Nataša Tešanović, direktorica Alternativne televizije, počela je ratne 1992. kao novinarka tadašnje Srpske radio televizije, a na poziciji direktorice ATV-a je od 4.juna 1997. godine, kada je ATV registrovana. Ona misli kako imamo žene na rukovodećim, možda ne na najvišim pozicijama, ali svakako više nego u nekim prošlim vremenima. “S obzirom da ih je više i na političkim položajima, pogotovo u Republici Srpskoj (premijerka, nekoliko ministarki, nekoliko direktorica javnih institucija), samim tim su i više zastupljene u medijskim izvještavanjima.
Na pitanje koliko je zahtjevan put izgradnje karijere na Balkanu i na koji način se napreduje do visokih pozicija odgovaraju:
Jelena: Vjerujem da je to individualno. Mislim da se rješenje krije u jako napornom radu. Znam ljude koji se žale često da im neko/nešto ne da da napreduju. Najčešće, (ne uvijek) stvar je u odbijanju poslova. Nema odbijanja. Jedan period sam stažirala u Hitnoj pomoći i radila u Nezavisnim. Ujutru novinarka, naveče sekretarica u istoj firmi. Nikad ništa odbila nisam, jer sam smatrala da sam premlada da odbijam. Isti dan sam bila na političkom presu, a naveče radila intervju sa striptizetom. Nikad mi ništa nije bilo ispod neke izmišljene časti.
Nataša: Vrlo je zahtjevan, pogotovo ako želite da se ostvarite i kao majka, supruga, kćerka… Ja sam imala veliku podršku porodice, pa mi je to neke stvari olakšalo, ali nije lako bilo ostati sam sa sobom nakon napornog dana i pitati se da li ste nešto propustili, da li nedostajete djeci, da li ćete sutra osjećati krivicu ako stvari u porodici ili na poslu krenu naopako, jer, zaboga, vi ste htjeli toliko toga, a nije bilo realno…
Na koji način povećati vidljivost žena u svim sferama, a pogotovo u medijskoj?
Jelena: Pozvati ih u emisije “sivih odijela”. Sve su samo muškarci i uvijek samo oni. Više ih uzimati za sagovornice u svim sferama, kao i raditi na sopstvenoj svijesti. Još uvijek smo daleko od te vrste svijesti, kao što sam već spomenula, ali mi u LJ&Z odavno koračamo tim stazama. Prvi smo u BiH uveli rodno osjetljivi jezik, čak i kad su se sagovornice žalile da ne žele da budu potpisane kao psihološkinje, mentorice, direktorice.
Nataša: Prije svega aktivnim učešćem žena u javnom životu, ali i posvećivanjem više medijske pažnje oblastima gdje su žene zastupljenije…Mislim da nas dosta ima u segmentu kulture i obrazovanja, ali , nažalost, u vremenu sveopšte tabloidizacije, koje ne samo da nije zaobišlo medije, već mnogi svjesno „žute“ da bi opstali u surovoj tržišnoj utakmici, bojim se da će starlete, klaberke, pevaljke i slične, zauzimati mnogo više prostora, nego spisateljice, glumice, ..
Samim tim postavlja se pitanje koga kriviti za ovakav položaj žena u društvu. Tu se obe poprilično slažu da ne treba na muškarce prebacivati krivicu, jer kako Nataša ističe najlakše ih je kriviti, ali žene mogu više da porade na sopstvenoj promociji kada bi ispoljavale više uzajamne solidarnosti, i ne pokušavale da se ponašaju kao muškarci, ne bi li uspjele u muškom okruženju…time samo „odbijaju“ okolinu od sebe.
Treba nam reklama. Trud i volja. I treba nam samopouzdanje da mi to možemo i da se prepustimo riječnoj struji.
Ona dodaje kako ne mora svaki dan na stolu biti varivo i super ručak, jer neće propasti svijet niti će se raspasti porodica.
“Sve počinje iz kuće. Evo jedan zadatak: Šta mislite kako vas posmatra vaš partner? Šta vi mislite o sebi kad ne stignete napraviti ručak? Ako se ne poigrate s djetetom danas i ne pojede kuhano, jeste li manje majka? Ispitajte par dana i vidjećete da li možete da se izvučete iz čahure patrijarhata”.
Za kraj smo ih pitali da li se liderstvo stiče ili se žene (a i muškarci) rađaju kao lideri:
Jelena: Naravno da se može steći. Ljudi se rađaju samo sa blago naglašenim predispozicijama za analitičku ili umjetničku stranu, ostalo je samo rad, trud, želja i volja. Učimo se svaki dan. Evo uzmite jednu ženu na poziciji kod nas i uporedite je sa vodećim političarima. Primijetićete da se tu radi o uspješnim imitacijama.
Ono što smatram da bi žene liderke trebale da uvedu u svoj kodeks ponašanja je malo više onog ženskog, empatičnog, na čemu treba da zahvalimo nebesima, a ne da izvlačimo neke zalihe testosterona i da se na silu ponašamo kao muškarci. Šta smeta ako je u haljini a ne u strogo krojenom, gotovo muškom odijelu? Misli da će biti neozbiljna? Pa ako misli, vjerovatno i hoće…
Nataša: Ono što i muškarca…nema tu puno razlika, i nema tu jasne formule, jer da ima, ne bi bilo tako malo istinskih lidera. Spoj je to mudrosti i znanja, ljudskosti i čvrstine, odlučnosti i fleksibilnosti… morate znati da slušate druge, a opet da vidite dalje od drugih i da ih vodite , ali tako da se oni osjećaju dobro što ih vodite, da vjeruju u vas, čak i kad stvari ne izgledaju nimalo dobro.
Žene u medijima, baš kao i u drugim društvenim sferama nisu prisutne zato jer se ne bore da bi bile. Šeril Sandber, govornica na TEDovom panelu govori o tome zašto žena ima tako malo na vodećim pozicijama. Na svjetskom nivou parlamenata svijeta, samo 13% su žene. U nevladinom sektoru 20% žena je na vodećim pozicijama. Na razgovorima na posao 57% muškaraca pregovara o visini plate, dok to radi samo 7% žena. Drugim riječima, ženama se podrazumijeva da trebaju biti presrećne što uopšte dobijaju posao.
Čak i kada se muškarce pita kako i zašto su uspjeli, njihov odgovor će biti: “Zato što sam sjajan”, dok će žene nerijetko reći: “Zato što mi je neko pomogao”. Drugim riječima, žena je dio uspjeha, dok je muškarac sinonim za uspjeh. Vratimo se na početak priče. Pretraga koja nas pita jesmo li mislili direktor, zapravo je naše društvo, čiji smo dio upravo mi, a koji sa znakom pitanja stavljamo žene na rukovodećim pozicijama. Vjerovali ili ne, dovoljno je da malo poradimo na svojoj solidarnosti žene i vidjećete da nam muškarci ne daju i ne oduzimaju apsolutno ništa.
