Godina je 1890.
Julska noć je vrela i opijena.
Na glavnoj ulici pariškog kvarta Over, ukazuje se mršava figura ranjenog čovjeka.
Iznurenog lika, čovjek tetura po cesti, dok grčevito pritišće prostrijelnu ranu na stomaku.
Dok krv lipti iz rane, boja života blijedi sa lica ranjenika.
Te noći, 29. jula, u pariškom Overu, boja života je nestala sa lica čovjeka čiji lik i djelo će obojiti cijelu jednu epohu istorije umjetnosti. Te pariške noći, rani će u 37. godini života podlijeći tijelo stvaraoca čija bol će postati simbol umjetnika osuđenih na život u bjedi i neimaštini.
Te noći, Pariz i svijet je napustio jedan on – Vinsent van Gog.

Priča o Vinsent van Gogu je svima dobro znana.
Živio je težak život. Odsjekao je sebi uho. Garant je bio lud. Umro je u siromaštvu. Zapravo, ubio se. Dakle, definitivno je bio lud. Njegovi savremenici ga nisu bendali ni pet posto. I da, istorija je njegov rad smjestila u kalup postimpresionističkog pokreta. Bio je veliki. Kraj priče.
No, da li je stvarno to kraj priče o jednom od najvećih slikara svih vremena? Zapravo, da li je to uopšte istinita priča o geniju čiji potezi kistom su oslobodili boje, o umu koji je razmišljao prije svog vremena, o umjetniku koji je strastveno maštao o osnivanju “ateljea preporoda”?
I kako uopšte ispričati priču o jednom ovakvom jedinstvenom postojanju u univerzmu umjetnosti?

Sto dvadeset i sedam godina nakon njegove smrti, možda ćemo i napokon čuti cijelu priču u jedinoj formi koju je Vinsent koristio da govori.
U formi slike.
Možda je došlo vrijeme da svijet sazna šta se zaista desilo te opijene julske noći u Parizu.
Najavljen za 2017. godinu, film „Loving Vincent“ čini upravo to – prepušta Vinsentovim slikama da ispričaju njegovu životnu priču. Kao prvi film u kojem je svaki prizor oslikan, „Loving Vincent“ ujedinjuje kinematografsku fluidnost sa statičnošću slike, tako stvarajući sasvim novi lik sedme umjetnosti.

Baš poput Vinsenta, čiji potezi kistom su bili ispred njegovog vremena, tako i ekranizovana priča o njegovoj tragičnoj smrti kinematografiji donosi scene dosad neviđene.
Četiri godine su bile potrebne da se razvije tehnika kojom će se jednom ovakvom podvigu udahnuti život. I još cijela jedna godina i 100 slikara iz tri studija da pionirski podvig postane java. Uz (r)evolucionarni tehnički aspekt, „Loving Vincent“ otkriva i jednu sasvim novu stranu svima znane priče.
Vinsent se zapravo nije ubio. Vinsent je ubijen.
Ko ga je ubio? I zašto?
Odgovor stiže 2017.
Do tada, voljećemo Vinsenta u ateljeu boja njegovog neponovoljivog talenta. Ne zbog materijala. Zbog njega samog.

Do tada, voljećemo.
Vinsenta, umjetnika koji je pronašao savršenstvo.

P.S. Vinsent je tečno govorio četiri jezika.
Naslovna fotografija – lovingvincent.com