Govorio je moj suprug veoma često djeci, ali i meni, ponavljajući ovu staru izreku koju smo čuli stotinu puta. Ma koliko se trudili, nikada nismo uspjeli uštedjeti novac, imati nešto za crne dane, ili sakriti pod jastuk kao što su mnogi uspjevali. Shvatili smo da se nalazimo u ispodprosječnoj kategoriji, uprkos tome što radimo mukotrpno da bismo zaradili barem malo. Međutim, to nije sprečilo ljude da vjeruju kako biti siromašan znači biti lijen i neodgovoran i da je sve što je potrebno štediti. Ali kako?
Nikada nećete shvatiti osobu dok ne budete u njenoj poziciji. Dok ne napravite nekoliko koraka u njenim cipelama i osjetite njene probleme.Ako je tako, pozvala bih vas da hodate malo u mojim cipelama. U mojoj porodici nije nikada završena rasprava na temu koja je razlika između želja i potreba. Ono što moja porodica smatra potrebnim mnogo je drugačije od onoga što mnoge dobrostojeće i uticajne porodice misle. Jedan od primjera je internet. On je prema našem mišljenju želja, a ne potreba. Baš kao i pametni telefoni, dizajnerska odjeća, ali i modni dodaci. Drugima je to recimo potrebno. Nama je bilo čak i nedostižno. Pa kako onda znati ko je u pravu?
Moj suprug i ja radimo skoro 100 sati sedmično kako bismo priuštili sve neophodno našoj djeci. Ali pri tome mislimo na zaista potrebne stvari kao što su hrana, lijekovi, odjeće i sredstva za prevoz. Sve osim toga nama predstavlja odraz njihovih želja, a ne potreba. Večernji izlazak nas dvoje već odavno ne podrazumijeva izlazak u grad, već eventualno maženje pod dekom nakon što uspavamo djecu. Pokloni za praznike imaju svrhu i najčešće su to one stvari koje su stvarno neophodne i na koje smo dugo čekali. Ali ih upakujemo tako specijalno i glumimo oduševljenje kako djeca ne bi shvatila da ne možemo priuštiti nikakav luksuz.
Svoj stil često opisujem kao vintage jer mi je jednostavnije obući nešto iz bakinog ormara nego priuštiti novi komad odjeće. Rođendane proslavljam sa društvom uz roštilj praveći atmosferu ležernom i opuštenom umjesto svečanom, kakva bi nekada mogla i trebala biti. Pristajem vjerovati da je tako zabava bolja, a društvo opuštenije. Istina je pak takva da bih rado bila nekada gost u restoranu.
Jednostavno nemamo novca za ponekad osnovne stvari, a kamoli rasipanje i raskoš. Na svaki mogući način nastojimo smanjiti troškove, ali nekada stvarno ne ide. Podsjećamo se na drevnu izreku i govorimo kako nama zapravo ni ne treba taj slonić, ali je veća realnost u tome što sebi priznajemo i da nemamo taj novčić za njega. Sjećam se vremena kada smo bili toliko siromašni da smo jedva znali kako potrošiti ta dva novčića koja imamo zajedno. Danas pak učimo djecu da štede, ni sami ne znajući kako se to radi, jer smo često svoj fond popunjavali dječijim ušteđevinama. Nismo tražili luksuz, ali nekada nismo imali ni za hranu.
Da, osjećamo se posramljeno. Naravno da da. Ko ne bi? Biti siromašan u društvu koje stigmatizuje siromašne ljude i razvija mit o tome da samo ako dovoljno vjeruješ u sebe možeš uspjeti, nije nimalo lako. Ali kada radiš tri posla da prehraniš porodicu, srežeš svaki mogući trošak i opet nemaš ušteđevinu ne možeš, a da se ne zapitaš, kako tim ljudima to uspjeva? Ili oni samo pričaju kako to treba da izgleda u teoriji?
Mi smo siromašni. To je naša realnost. Ali nam ide mnogo bolje nego mnogim porodicama. Imamo sigurno i udobno mjesto za život. Srećni smo. Moja djeca možda ne znaju kako izgleda luksuzni odmor ili Diznijev park, ali cijene sitnice kojima im mi svakodnevno obogaćujemo život. Pokazujemo im umijeće stvaranja nečega od ničeg trudeći se iznova pronaći smisao i ondje gdje ga nema. Prošle godine smo od drvenih korita uzetih sa lokalne deponije napravi kućicu na drvetu za djecu. Nije nas koštalo ništa, a njima je značilo sve.
Bankrotirali smo, ali smo prepuni ideja. Pronalazimo rješenje gotovo svakog problema, ali još uvijek ne uspjevamo shvatiti kako štediti kada nemaš od čega. Kao u drevnoj priči o štednji za slonića, prije nego ga dobiješ trebaš uplatiti taj jedan novčić. Ali šta kada ni tog jednog nema?
Izvor: Scarry mommy
