Zovem se Ivana. Živim u Livnu u kojem sam rođena prije 20 godina. Pokušat ću vam predstaviti grad onakvim kakvim ga ja vidim, grad s dušom.
Prvo bih vam trebala reći gdje je Livno. Neki govore da je u Bosni, neki da je u Hercegovini, a neki kažu da je Livno ono „i“ u BiH.
Livno je uvijek u mojim mislima, a i u mislima mnogih koji su napustili ovaj grad. Jedan od razloga zašto ovaj grad ima toliko značenje u životu jest to što svaki mali dio grada nosi neku uspomenu, svaki kutak priča neku svoju priču.
Ujutro kad se probudim, prvu stvar koju ugledam kroz prozor sobe jest Pravoslavna crkva iznad Gimnazije. Kako dan odmiče, slušam zvuk crkvenih zvona isprepleten s pozivom mujezina na molitvu.
Iz stjenovitog i strmog Bašajkovca izvire Duman, koji se pretvara u Bistricu koja je nekad davno pokretala mlinove i tako davala živost mjestu. Bistra voda Dumana taži žeđ kao nijedna druga..“Jer tko se jednom Dumana napije…“, kaže stih iz pjesme.
Uvijek kad sam tužna, odem na livadu podno Bašajkovca. Huk izvorske vode s jeseni i u proljeće te tiho žuborenje ljeti odnose svaku tugu.
Ovaj grad je inspiracija mnogim pjesnicima, slikarima i književnicima, poput Gabrijela Jurkića, Vlade Marijanovića te Ivana Gorana Kovačića.
Kako svaki dan prolazim gradom, često promatram ljude koji prolaze. Na nečijem licu se može sve iščitati, dok neki ostaju nedokučivi, a neki su prepoznatljivi kao Jure voćkar, koji spretno zapričava ljude i često zna nadodati: „Ovdje vam je sve domaće, osim mene“. Dakako, ima ljudi i čije su sudbine teške, ali o njima neki drugi put…
Ako vas put nanese u Livno, obiđite ga pješice. Jedino tako ćete najbolje osjetiti duh grada.
