Tebi, djevojčice. Tebi, koja već odavno odbijaš da te tako zovu, ili sa čežnjom priželjkuješ. Tebi, koja si i sama na svijet donijela jednu takvu svu satkanu od Ljubavi, ili još uvijek imaš krilo u koje možeš bezbrižno da se ušuškaš. Tebi, koja ćeš, ovo što ti imam reći, možda čuti po prvi put, ili si ipak odavno znala, ali nekako, negdje usput si zaboravila. A to treba da pamtiš zauvijek. Tebi, koja ćeš me poslušati, ali i tebi koja ćeš na sve ovo samo odmahnuti glavom, dok jednog dana sama ne poželiš pronaći ovaj tekst i pročitati ga ponovo.
Dugo već u sebi nosim ove riječi, iz dana u dan nižem rečenice, sklapam, sa njima se budim i idem na počinak, prepravljam i dopisujem. Sada sam spremna. Ne čitaj ovo mehanički, preskačući sa reda na red, važno je. Trajaće tek nekoliko minuta, zato ostavi sav svoj posao, odloži olovku, varijaču, koplje, ugasi cigaretu i utišaj svijet oko sebe. Imam nešto važno da ti kažem – VOLI SE, dođavola!
Voli se, da bi ljepše i jače mogla voljeti druge, i da bi, što je još važnije i poslije njih, ostala Ljubav. Između bar dva alarma dnevno, bezbroj podsjetnika, poziva, gomile prljavog suđa, njegovih košulja i dječijih zadaća. Između višečasovnih predavanja, posjeta doktoru, pregleda, dijagnoza, terapija. Između brige o drugima, o poslovnim prilikama i vremenskim neprilikama, između sastanaka i rastanaka. Između svih tih borbi koje vodiš, a čine se uzaludnima. Između hiljadu zašto, i hiljadu zato.
Pitaš se kad? Djevojčice, pitanje je samo koliko jako to umiješ. A kad? Čim otvoriš oči, nasmij se, zagrli, zahvali! Dobila si još jednu priliku, još jedan dan! Sa sobom, sa svijetom. Još jedan dan da naučiš, da ispraviš, da pokušaš, da pobjediš, da oprostiš.
Osvijesti Ljubav u sebi, pričaj sa njom, pitaj čega je gladna. Možda tvoja Ljubav voli vruću kafu ili čokoladne kolače, možda samo šetnje i duga ćutanja. Ili joj više odgovara vrela kupka, i čaša crnog vina. Možda joj samo nedostaješ Ti.
Nahrani je, molim te. Posveti joj se. Danas kad nam Intima iščezava kroz ekrane, budi blizu sama sebi. Vjeruj mi, svaki minut koji ukradeš za sebe, udvostručiće se, pa utrostručiti. Svaki minut koji tako cjela daš drugima, vrijediće više od svih tih košulja zajedno koje si ispeglala, od svih jela koje si spremala, svih ispita koje si položila.
Biće ti jasno koliko vrijediš, i zato ćeš svaki put moći da daješ više. Ostavićeš sve stare obrasce, polupati sve kalupe toliko brojeva manje ili toliko brojeva veće u koje si se skrila misleći da si sigurna. Sigurna, ali ne i slobodna.
Sve oko tebe će se mijenjati, boje će biti življe, mirisi intenzivniji, dodiri potpuniji! Vapićeš za Suncem, puštaćeš ga u sobu, upijaćeš ga u Srce. Smijaćeš se kad ti zima nagrize nos, i štipne rebra. Tvoji zagrljaji postaće topliji, poljupci slađi, stisak ruke snažniji, a smijeh glasniji! Tvoji koraci postaće sigurniji, a putevi kojima ideš osvanuće u znakovima koji su potvrda da si dobro odlučila. Udarci koje ćeš primati i dalje će biti isto jaki, ali ti ćeš znati kako da ih amortizuješ, da ih sabiješ, i uzvratiš.
U svojim borbama bićeš odlučnija, u svojim porazima brže ćeš da učiš. Nažalost, mila moja djevojčice, ne mogu ti obećati da neće biti boli. Ona nas uči. I ovo je priča nastala zbog nje. Ovo sam naučila, zahvaljujući Onima koji su ovaj svijet napustili ne znajući koliko ih volim, i Onima koji su znajući koliko ih volim ipak odlučili da odu.
Naučila sam zbog Onih koji ostaju.
Voli se, djevojčice. Uvijek ljepše, jače i toplije.
Voli se, i kad on nema hrabrosti za to.
Voli se, i kad poslije svega, boli.
Eto, 500 riječi, zbog samo jedne Suštine.
Ti si djevojčice Ljubav, i uvijek ćeš to biti.
Tvoja M.
