Najljepša je kad izroni iz jutarnje rose i od prvih sunčevih zraka napravi prekrasan osmijeh. Kada tim istim zracima sunca toplo grli, miluje nježno rukama povjetarca, umilno pjeva žuborom njenih rijeka. Podgorica. Moj grad. Onaj u kojem se rodih, napravih prvi korak, izgovorih prvu riječ. Grad čiji se stanovnici ponose svojom istorijom, tradicijom, kulturom i na samo njima svojstven način, uz dozu ironije i humora, podnose životne nedaće. Grad u kojem se ljudi svađaju zbog gluposti, sitnica, politike, ali koji su, kada je najteže, složni i pokažu da imaju veliko srce. Grad koji, uprkos svemu, ima dušu.
Nekada davno, u doba rimske imperije, bila je Birziminijum, grad kroz koji je prolazio stari karavanski put. Na sastavcima Morače i Ribnice, današnjim Skalinama, još uvijek se nalazi jedan most, najstariji među toliko mostova u Podgorici, sa jednim lukom i svega nekoliko metara visok, građen od rječnog kamenja. Jedan je od rijetkih ostataka rimskog grada Birziminijuma koji je uništen u katastrofalnom zemljotresu negdje u 7. vijeku. Most je, ipak, u 18. vijeku obnovio Adži-paša Osmanagić, pa i dalje prkosi vremenu i ponosno čuva tajne svih onih ljudi koji su na njemu šaputali, voljeli se, plakali. Najviše tamo volim otići u proljeće, duboko udisati miris rijeke i slušati šum vjetra koji mi umiruje misli, u neki suton, kada su oko mene samo stari ribari zaokupljeni svojim poslom.
U doba Nemanjića zvala se Ribnica, dobivši ime po istoimenoj rijeci, a onda Podgorica, čije je jezgro bila Stara Varoš, toliko puta opjevana u pjesmama, ispričana u pričama o staroj Podgorici. Tu su svi ljudi bili kao jedan, vladao je specifičan humor, živjelo se, iako teškim, ipak i bezbrižnim životom o kojem se danas može samo čitati u knjigama ljudi koji o njoj pišu i koji svoje uspomene žele da sačuvaju od zaborava. Uske ulice, stare kuće s doksatima, avlije, bunari, džamije iz doba Osmanlija, Sahat kula, kao simbol i stare i nove Podgorice, građevina visoka 16 metara koju je u 17. vijeku sagradio Mehmed-paša Osmanagić, neki su od spomenika kulture i rijetki primjeri ostataka orijentalne arhitekture.
Bila je i Titograd. Titov grad. Toliko puta bombardovan, skoro uništen, sravnjen sa zemljom, a ipak je našao u sebi snagu i volju da se, kao feniks, izdigne iz sopstvenog pepela i nastavi da živi.
Kako su se mijenjala vremena, mijenjao se i grad. Dobijao je nova imena, novi izgled, razvijao se, širio, izgrađivao, primao nove ljude. Ponovo je postao Podgorica. Moderan grad, sa mnogo mostova, zgrada, kulturnih, poslovnih i sportskih objekata.
Ipak, ne želim pričati priču o tom modernom gradu, širokih bulevara i popločanih trgova, gradu brzog života, gustog saobraćaja i betona. Meni su najdraži oni njegovi zeleni djelovi, koje još uvijek niko nije uspio da uništi ili transformiše u nešto drugo, onih nekoliko mjesta na kojima još uvijek osjećam povezanost s prirodom.
Meni je najljekovitija šetnja brdom Gorica, na kojem imam svoju klupu i predivan pogled na grad. Udišem miris borova i čempresa i uživam u igri smišljanja imena biljkama jer njihova stvarna ne znam. I dok istražujem brojne staze i pitam se gdje koji putić vodi, osjećam se rasterećeno i nasmijano, lišena problema i misli o svakodnevnim brigama.
Park Kruševac, najveći park u Podgorici, još jedno je mjesto na koje volim da odem. Tu se nalazi jedan dvorac iz 19. vijeka, koji ima i status spomenika kulture. Nekada je bio rezidencija dinastije Petrović, sada je umjetnička galerija. Kao srednjoškolka, tu sam dolazila sa društvom. Ambijent je bio idealan za vođenje dugih razgovora o muzici, književnosti, umjetnosti, ljubavi, u ono vrijeme kada smo bili ubijeđeni da smo užasno pametni i uvijek u pravu, da ćemo promijeniti svijet jer smo, zapravo, zbog toga i rođeni. Sada obično dođem kad želim da se osamim. Hodam nogu pred nogu, sa knjigom u džepu, dok ne izaberem klupu na kojoj ću da uživam u svojoj omiljenoj aktivnosti.
Još jedno neobično mjesto, koje datira iz turskog perioda, nalazi se ispod mosta na Ribnici, baš uz samu rijeku. Nekadašnji turski hamam (Banja), važan kulturno istorijski spomenik sagrađen u orijentalnom stilu, nakon Drugog svjetskog rata se koristio za različite namjene, a sada je knjižara/kafe/galerija „Karver” u kojoj se organizuju razne kulturne manifestacije. Mjesto je savršeno za bijeg od vrelih ljetnjih dana, ispijanje kafe, razgovor s prijateljima i opet – knjigu.
A tu je i najjužnija podgorička četvrt, u kojoj sam odrasla, posebna po mnogo čemu, koja je moj sinonim za srećno provedeno djetinjstvo i mladost. U njenoj blizini se nalazi još jedno predivno mjesto – brdo Ljubović, na kojem sam kao djevojčica brala biljke za herbarijum i znala svaki njegov cvijet, kamen i stazu.
A ima ljudi koji na sam pomen imena – PODGORICA – naprave čudan izraz lica, nešto nalik na bolnu grimasu. Počnu govoriti ružno o njenim ulicama i ljudima, počnu je kuditi i tražiti joj mane. Podgorici. Tom istom gradu koji ih je tako toplo primio dok su bježali od ratova, iz siromašnih gradića u potrazi za boljim životom ili se jednostavno, igrom sudbine, u jednom trenutku tu našli i ostali. Dok slušam kako je obasipaju teškim, ružnim, oholim riječima, pomislim da su to vjerovatno oni koji i ljudima, a kamoli jednom gradu, nalaze greške i mane, bez namjere da iz njih izvuku ono najbolje, bez želje da saznaju više o njima i bolje ih upoznaju.
Zato ovo nije klasična priča o jednom gradu, ona nalik na putopis ili, pak, turistički vodič. U sličnim tekstovima mogu se naći informacije o površini i položaju grada, broju njegovih stanovnika, njegovoj istoriji, tradiciji, kulturi, spomenicima i životu ljudi.
Podgorica je mali grad i nije potrebno mnogo vremena da ga ljudi obiđu, upoznaju i u njemu zavole ona mjesta koja na njih ostave najveći utisak, probude nešto u njima što će ih možda natjerati da joj se ponovo vrate. Ipak, ja o tom modernom gradu, sa svim njegovim vrlinama i manama, i svemu što on nudi nisam pisala. Moja priča je bila kratka, lišena suvišnih informacija i činjenica, napisana iz srca jednog kišnog popodneva, uz jaku tursku kafu.
