Bosna i Hercegovina je moj dom već više od tri decenije. Dobro, skoro četiri. I baš što više godina imam, znam da drugi dom nemam. Mogu otići bilo gdje, znam i gdje bih najradije, ali isto tako znam i zašto ne odlazim. Jer, drugi dom nemam.
Mama i tata su se našli u vrletima negdje na sredini među njenim granicama, mama s onu stranu Drine, tata ovamo odmah uz zapadnog komšiju. Tačno su ih putevi vodili da se negdje, tu u sredini, nađu i prepoznaju. Tu, u srcu Bosne, započeli su novi život, svoj zajednički put, svoju priču.
Iz te ljubavi smo rođeni brat i ja. Danas nas dvoje, opet, imamo svoju djecu. Iz srca ove naše zemlje su potekle generacije. Kako onda da je ne volim. Jer sve je ovo bilo i biće i prije i poslije nas.
Za ovih svojih više od trideset, a manje od četrdeset, odlazila sam i vraćala se, na dan, dva, sedmice. Kofer je uvijek bio napola spakovan, a zanos spreman da upoznaje svijet. Ali, kad se spusti veče, glava najljepše odmara na svom jastuku i misli su tu najčistije i vrijeme najljepše miriši.
Danas neću da pričam o slavlju, zašto ga ima ili neme, treba ili ne smije biti. Danas želim da razmišljam o svemu što je ovih mojih između tri i četiri decenije ispunjavalo i ispunjava. I zašto je moj kofer i danas tu.
Danas želim da volim svoju porodicu, prijatelje, radne kolege, komšije, slučajne prolaznike i putnike namjernike, tetu za kasom i poštara, klince u vrtićima, užurbane studente i pomalo umorne penzionere. Ovaj dan hoću da vjerujem, da se i dalje nadam, da poštujem razlike, da volim naše gradove i sela, baklavu i burek, sarmu i pečenje. I rakiju i mlijeko koje će večeras toplo popiti neka beba.
Danas je dan kad želim da slavim svu ljepotu koja krasi ovu divnu zemlju, svu onu njenu ljepotu koje su svjesni svi oni koji su ikad kročili ovdje, pa se vratili svom toplom domu, noseći uspomene na tople ljude, dobre ljude, poštene ljude, prgave, jezikave, prostodušne, tvrde i meke u isti mah, na kvrgave puteve, bistru vodu, planinske prevoje, plodne ravnice i vedro sunce. Oni nas takve znaju i vole, jer mi smo takvi, samo su nas ubijedili da nismo. Danas biram da volim zemlju koja je moj jedini dom.
Ovog dana želim da ne slušam o nacionalizmu, patriotizmu, referendumima i rezolucijama, da ne budemo izgubljeni u prevodu naših istih, a različitih jezika, želim da ja nikome nisam neprijatelj, kao što ni on nije meni, jer neću. Danas vjerujem da moje dijete treba da raste baš ovdje, sa drugom nasmijanom djecom, i da postane isto takav, nasmijan čovjek, koji voli. Jer ovo je i njegov dom.
Danas je prvi dan marta, pa iako pada kiša, vjerujem da ovdje sunce dovoljno lijepo grije i obasjava. Jer drugi dom nemam, baš kao ni ti, ni ona, ni mnogi od nas. Danas neću da mislim o politici, klovnovima iz našeg teatra apsurda i iluzijama razbijenim kao bosanski fildžan pun domaće gorke.
Danas želim da se volimo na sva tri jezika, a svi koji biraju da mrze nek odjebu, isto na sva tri jezika.
