Svakodnevno komuniciramo, ali način na koji to radimo me užasava. Svjesni smo vremena u kojem živimo, povećana elektronizacija utiče na naš društveni život i unosi promjene u strukturu komuniciranja. Preteča elektronske komunikacije su bili računari i mobilni telefoni. Mobilna telefonija nije ono što nas je najviše spojilo i dalo nam šansu za digitalnim komuniciranjem.
To je internet koji je neizostavan u našoj svakodnevici. Za internet bih rekla da je nužno zlo bez kojeg se ne može.
Danas zapostavljamo komunikaciju licem u lice, jer imamo internet i možemo i slikom i tonom biti na drugom kraju svjeta u nekom djeliću sekunde. Ne osporavam prednosti ovog vida komunikacije, ali činjenica je da smo verbalnu komunikaciju maksimalno zapostavili.
Sredina u kojoj mi živimo nije povoljna i sami smo svjesni te činjenice. Ljudi su bjesni, frustrirani, bez posla, gladni, goli i bosi. Djeca su nam bolesna, i nemaju osnovne uslove za život. Ali mi to rijetko kad vidimo, jer živimo u svjetu društvenih mreža gdje je sve idealno i svi su top, vrh i ekstra.
Nažalost sve češće sam svjedok loše verbalne komunikacije, gdje se sve ove frustracije prenose ne samo na internet nego i u stvaran život. Skoro sam bila u situaciji da se sa bebom vozim gradskim prevozom, što nije nimalo neobična stvar. Ali nervoznom vozaču autobusa je itekako neobično, što je pokazao i način na koji mi se obraćao. Zaboravljamo da se sve može reći na lijep i na ružan način, na nama je kako želimo da prenesemo tu poruku. Da se ja pitam komunikologija bi bila obavezan predmet u osnovnim i srednjim školama.
Vi bjesni i frustrirani ljudi vratite mi nasmijanu tetu u prodavnici,
i vratite mi ljubaznog šofera autobusa koji se smije dječijoj graji,
a ne prevrće očima kada ih vidi.
Vratite mi komšinicu koja mi sa osmjehom poželi dobar dan a ne okreće glavu od mene.
I vratite mi bolji svijet u kojem ću jednog dana ostaviti svoje dijete.
Tamara Stevanović Samardžić
